Senad Milanović, student završne godine glume na Akademiji umjetnosti u Banjaluci, u klasi Jelene Trepetove-Kostić, u utorak uveče sa scene "Petar Kočić" Narodnog pozorišta RS poslao je jasnu poruku za sve narode bivše Jugoslavije.
Naime, u monodrami "Iz tri ugla" rađenoj po motivima zbirke pjesama "Poljska konjica" Marka Vešovića, koja je zapravo bila ispitni zadatak sedmog semestra glume, Milanović je postavio retorsko pitanje: "Do kada više ovako, do kada da se mrzimo?" Pitanje je imalo težinu jer se glumac u monodrami bavio sudbinama "malih ljudi" u ratu i jer je neposredno prije istog, u nesvakidašnjem prizoru za pozorište, motornom testerom srušio kompletnu scenografiju, aludirajući na brutalnost vremena u kojem je srušena i Jugoslavija.
Mržnji nema mjesta u našim životima, čitali smo u redovima i između redova ove monodrame koja prikazuje sav besmisao prolivanja krvi.
Kako je, međutim, došao na ideju za predstavu, na kojim projektima trenutno radi i kakvi su mu planovi za budućnost, ovaj mladi i talentovani glumac, kojeg je region tek kroz nekoliko sekundi mogao da upozna u seriji "Senke nad Balkanom", a kojeg će zasigurno tek da gleda, pričao je za "Nezavisne".
NN: "Istorija lavlja je čeljust/ čiju glad ne stišava/ nijedna metafora", kaže jedan od stihova Marka Vešovića koji ste izgovorili na sceni. Koja je moć umjetnosti, da li je posustala pred tom lavljom čeljusti ili borba još nije gotova?
MILANOVIĆ: Borba s lavljom čeljusti, pogotovo ovdje kod nas, traje već jako dugo. Umjetnost kao oružje, nažalost, ovdje je obična motka, tu i tamo se koja lopata pojavi. Teška je borba protiv današnje vlasti, koja nam sije mržnju. Dijeli nas. Uči da se plašimo jedni drugih. Umjetnost tu ima veliki zadatak: da oplemeni narod, ukaže na ljepotu stvari koje su nam zajedničke, kao jezik, na primjer.
NN: Predstava i poručuje da je zemlja aktera tamo dokle dopire njegov jezik. Zašto ste se odlučili baš za Marka Vešovića?
MILANOVIĆ: Vidite, ja sam rođen 1993. godine. Upo rata. Danas imam 25 godina. Mlad sam, želim da živim, da upoznajem svijet, ljude, da učim od drugih. Eh, sad, otkad sam se rodio pa do dana današnjeg nijedan dan nije prošao a da se nije spomenuo rat. Ustaše. Balije. Četnici. Ovi ovo radili, ovi ono radili. Priča se o nekoj Jugoslaviji, koja je meni, kao mladom čovjeku, mitska zemlja? Šta, kao postojala nekad neka Juga gdje smo svi bili jedno i bilo nam je baš dobro? Pa, dobro, ljudi moji, šta vam onda bi? Ipak, meni se ta priča o Jugoslaviji toliko i svidjela da sam odlučio da volim sve narode. Tražeći ideju da napravim predstavu, da iznesem svoj stav, bacio sam se u potragu za pjesnikom kojeg svi narodi vole, ali nisam našao nijednog. Onda sam tražio jednog pjesnika kojeg svi narodi mrze i tako našao Marka Vešovića. U njegovoj zbirci poezije "Poljska konjica", kojom sam bio inspirisan, pjesnik javno i otvoreno, iz ugla žrtve, priča o gadostima svakog od tih naroda. Ja sam, naravno, napravio priču univerzalnom, izbacio epitete balije, ustaše, četnici, i bavio se čovjekom. U ovom našem ratu, kao i u svakom, žrtva je uvijek čovjek.
NN: Narod je to, čini mi se, vremenom i shvatio?
MILANOVIĆ: Da. Pravi primjer je bio 21. aprila 2018, gdje su na Trgu Krajine svi narodi, sve nacionalnosti, ujedinjeni, mirno i dostojanstveno tražili pravdu za preminulog Davida. Ovim putem im šaljem veliku podršku!
NN: Novoosnovano studentsko pozorište "Vlado Zeljković" prošle godine na scenu je postavilo "Kralja Ibija" Alfreda Žarija. Koliko je ova predstava značajna za Vašu generaciju i da li radite na nekom novom komadu?
MILANOVIĆ: Za mene kao studenta glume bila je posebno značajna iz razloga što sam se tad prvi put susreo sa žanrom koji se zove farsa. To je jedna, vesela, energična predstava koja na duhovit način ismijava sve vlasti i sve vladare od kamenog doba pa do dan-danas. Počeli smo sa radom na novoj predstavi "Plava ptica", a premijera je planirana nekad u junu. To će biti master rad studenta pozorišne režije Marka Vukosava.
NN: Igrate i u "Vitezu iz Vilsonove" Gradskog pozorišta "Jazavac". Iako je ova predstava za sve generacije, koliko je zadovoljstvo prije svega raditi za klince?
MILANOVIĆ: Djeca su najbolja publika. Tu ako lažeš, ne glumiš dobro, ako si im dosadan, budeš kamenovan. Najteže je uhvatiti dječju pažnju, ali kad uspiješ, zadovoljstvo je golemo, jer su njihove reakcije toliko iskrene.
NN: Kakva je, inače, perspektiva mladog glumca u Banjaluci?
MILANOVIĆ: Nije loša. Iz godine u godinu je zapravo sve bolje. Dolaze mladi ljudi, nove generacije koje žele da idu u korak sa svijetom. Super primjer je Gradsko pozorište "Jazavac" i produkcijska kuća "Bosonoga", koji rade prave stvari. Valjalo bi nam još koje pozorište, na državni budžet, al' o tom - potom.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.