Nikad se ne upoređujem s ocem i bratom iako se bavimo istim poslom. Nisam opterećen time jer da jesam, nikada se ne bih bavio glumom, kaže srbijanski glumac Branislav Trifunović.
On smatra da je pozorište živo i podložno promjenama, a to ga upravo i razlikuje od filma.
"Kada odigrate jednu filmsku ulogu, to je to, nema više promena, dorade ili popravljanja te uloge, dok vam pozorište omogućava konstantan rad i usavršavanje uloge koju igrate, rekao je Trifunović u intervjuu za "Nezavisne".
On je u Banjaluci u okviru Teatar festa "Petar Kočić" igrao dvije predstave koje je režirao Kokan Mladenović. Publika ga je gledala u predstavama "Dundo Maroje" i "Kosa". Trifunović nam otkriva tajne glumačkog poziva, govori o predstavama u kojima glumi, a zanimljiv je i njegov komentar o filmskoj produkciji u Srbiji i regionu.
NN: U glumačkom poslu ste od svoje osme godine. Šta za Vas poslije toliko godina rada znači glumiti, koje su teškoće, a koje prednosti tog posla?
TRIFUNOVIĆ: Iako će ovo možda ružno zvučati, rekao bih da je gluma težak posao. Gluma iziskuje svakodnevnu energiju, a kada igrate često, potrebno je mnogo koncetracije, snage, želje, volje i ljubavi da izdržite tempo ovog posla. Igranje na otprilike 25 predstava mesečno, i još ako glumite različite uloge, nije lako izdržati. Da ne govorimo sada o neimaštini i teškim odnosima u pozorištu. Međutim, ko se bavi ovim poslom jer ga voli, a ne da bi bio popularan, može izdržati sve teškoće. Ljubav prema poslu je tada mnogo veća od teškoća koje ga prate. Volim glumu jer mi ona omogućava da se izrazim, ispraznim, ali i da se napunim energijom koja mi je potrebna. Iz glume crpim sve ono dobro što okružuje ovaj posao.
NN: Da li gluma ima mogućnost da prikazuje stvarnost u njenoj suštini ili je, pak, bijeg od nje?
TRIFUNOVIĆ: Kada bi bila prikazivana stvarnost tačno onako kakva ona jeste, to bi bilo kao da gledate neki dokumentarni film. Pozorište prikazuje i ponekad jasno kao da štapićem ukazuje na problem. Međutim, to ukazivanje nije u stanju da bilo šta promeni.
NN: Predstava "Dundo Maroje", koju je banjalučka publika imala priliku da vidi u okviru Teatar festa "Petar Kočić", za kratko vrijeme je osvojila mnogo nagrada. Šta Vi mislite o pozorišnim nagradama, da li su one bitne za uspjeh predstave?
TRIFUNOVIĆ: Mislim da pozorišne nagrade nisu uopšte ključ za uspeh pozorišne predstave. Niko se ne seća nagrada koje su dobile velike predstave koje su igrane u zadnjih tridesetak godina. Ljudi čuju da je predstava dobra pa ih to privuče u pozorište.
NN: Kada govorimo o regionalnoj glumačkoj sceni, koliko je teško profilisati se kao prepoznatljivo ime?
TRIFUNOVIĆ: Da bi čovek uspeo u ovom poslu, mora postojati momenat sreće, ali mora se mnogo i raditi. Ja sam dosta vremena posvetio svom poslu i radio sam na sebi da bi se osposobio za posao koji volim.
NN: Postoji li uloga u Vašem dugogodišnjem pozorišnom angažmanu koja Vam je posebno značajna?
TRIFUNOVIĆ: Postoje predstave koje su meni lično značajne u smislu da sam otkrio neki novi dio u ovom poslu ili sam dobio veće samopouzdanje. Izvojio bih rad u predstavama "Kako zasmejati gospodara" i "Disko svinje".
NN: Igrate i u predstavi "Kosa", koja je za kratko vrijeme postala jako popularna. Kako reagujete za dvojake komentare koji su u vezi s tom predstavom?
TRIFUNOVIĆ: Predstavu "Kosa" za četiri meseca igrali smo 35 puta, a to je svojevrsni rekord kada je pozorište u pitanju. Sve što je u vezi s tom predstavom izazvalo je mnogo pažnje i polemike, ali najvažnije je da publika koja odgleda predstavu izlazi uzbuđena i zadovoljna, a to je ono što sve nas raduje i oduševljava. Oni koji kritikuju predstavu to rade zbog nekih svojih razloga i nije sad vreme da ja pričam o tome. Iskreno da kažem, ne zanima me posebno sud kritike, posebno one u Srbiji. Stalo mi je do suda ljudi koje ja poznajem i čiji ukus poznajem, a oni obožavaju ovu predstavu. Naravno, najvažnije je ono šta publika kaže, a publika je ovom predstavom oduševljena.
NN: Šta mislite o filmovima i filmskoj produkciji u Srbiji i regionu?
TRIFUNOVIĆ: Filmska produkcija u Srbiji je uglavnom deformisana, a ni u regionu nije bolja slika. Situacija je takva da razni drugari daju drugim raznim drugarima pare u koje su upletene i neizostavne političke igre, pa se o kvalitetu u filmu najmanje govori, dok, na primer, pozorište nije tim opterećeno jer je u njemu mnogo manje para u igri.
NN: Kada ste gledalac, kakve predstave Vas privlače? Da li više volite drame ili komedije?
TRIFUNOVIĆ: Volim čiste, poštene i emotivne predstave, a ti elementi mogu da se nađu i u drami i u komediji. Svi oni koji se bave glumačkim poslom su opterećeni i profesionalno deformisani kao gledaoci u pozorištu. Teško možemo slobodno gledati predstavu i uživati u njoj jer smo uvek u fazi traženja šta je reditelj hteo da kaže, kako glumac igra, da li je nešto rekao na ovaj ili onaj način....
NN: Kakvi su Vam poslovni planovi?
TRIFUNOVIĆ: Na leto bi trebalo da snimam neke filmove. Ušao sam u fazu pripreme produkcije za jedan film po scenariju Dušana Spasojevića, pa sam trenutno time zaokupljen da bi projekat mogao biti doveden do faze da se snima.
Biografija:
Branislav Trifunović je rođen 16. januara 1978. godine u Kruševcu. Osnovnu i srednju školu zavšio je u Užicu, a Akademiju umjetnosti, Smjer gluma, upisuje u Novom Sadu, u klasi prof. Petra Baničevića. Igrao je u mnogim predstavama i filmovima, a za svoj rad dobio je nekoliko nagrada. Ima status samostalnog dramskog umjetnika.
Gluma:
NN: Pored uloga u pozorišnim predstavama, Vi ste glumac koji je angažovan i u filmovima. Koji vid glume je Vama bliži?
TRIFUNOVIĆ: Ja ne delim glumu na pozorište ili film jer je to isti posao, samo su sredstva drugačija. Mislim da ljudi malo lažu kada pričaju o razlici između glume u pozorišnoj predstavi i na filmu. Zavisno od raspoloženja nekad više volim pozorište, a neki drugi put film, a moje raspoloženje zavisi od uloge koju igram.