Glumica Božana Bijelić dugogodišnji je član ansambla Dječijeg pozorišta Republike Srpske (DP RS), a njenu karijeru obilježile su mnoge uloge na daskama koje su mališanima, ali i odraslima mamile osmijeh na lice.
Ovaj put Bijelićevu će publika imati priliku gledati u drugačijem formatu predstave i najzahtjevnijoj glumačkoj formi, monodrami. Monodrama pod nazivom "Blagorodna" namijenjena je odrasloj publici, a nastala je kao autorski projekat u saradnji sa Sašom Ilićem, koji potpisuje režiju i tekst. U razgovoru za "Nezavisne" govori o postupku stvaranja predstave, izazovima s kojima se susreće i "bijegu od stvarnosti" uz pozorište.
NN: Vaša nova monodrama pod nazivom "Blagorodna" ubrzo će premijerno ugledati svjetla reflektora. Da li možete nešto više da nam kažete o predstavi i Vašem liku?
BIJELIĆ: Predstava "Blagorodna" je autorski projekat Saše Ilića i mene. Tekst predstave i režiju potpisuje takođe Saša Ilić. Predstava govori o božanstvu, koje vuče korijene iz paganizma, boginji koja stvara, rađa svijet, čovjeka. Ženski princip koji se ciklično pojavljuje u raznim oblicima i pojavama. Riječ je o nekonvencionalnom teatru, akcenat je na glumačkoj igri, priči s minimalističkom scenografijom. Kroz niz pitanja želimo publici da skrenemo pažnju na sve one stvari koje jedan život stavljaju u okvir, od rođenja do smrti, da zastanu i da pogledaju u sebe i svoj život.
NN: Monodrama je namijenjena odraslima. Koliko je s te strane, uslovno rečeno, bilo zahtjevno izaći iz zone komfora?
BIJELIĆ: Predstava jeste za odrasle. Iako sam dugogodišnji član ansambla Dječijeg pozorišta RS, igrala sam i ranije u predstavama za odrasle. Tako da mi to iskustvo nije strano. Za mene kao glumicu princip je isti, šta i kako radim, gradim i oblikujem, glumački angažman i posvećenost liku i predstavi. Ali uvijek je veći izazov igrati za djecu baš zbog njihove nevinosti i iskrenosti. Odrasla publika će iz kurtoazije odgledati sve, od početka do kraja, a djeca će se istog momenta kada im popusti pažnja okrenuti nečemu što im je u tom momentu zanimljivije od samog dešavanja na sceni.
NN: Kao glumica Dječijeg pozorišta RS predstave izvodite s kolegama iz Vaše matične kuće i uglavnom je uvijek neko s Vama na sceni. Koliko Vam je sada ova monodrama izazov?
BIJELIĆ: Sve je lakše "udvoje", pa tako i igrati predstave. Činjenica da ima neko kraj vas da vam pomogne, da "pokrije" vaše greške ako i kada pokleknete, vrlo je utješna, oslobađajuća. Odgovornost nije samo na vama, već i na vašim kolegama. Sve se to gubi u formi monodrame. Odgovornost je na jednom čovjeku, na jednom glumcu koji mora da u svakom momentu ima kontrolu i svijest o sebi, predstavi i publici. Ja sam uvijek voljela izazove, i u privatnom životu i na sceni, želim da vidim šta mi je to iskustvo od preko 20 godina na sceni donijelo. Mogu li se neke granice pomjeriti i zakoračiti makar jedan korak naprijed.
NN: Protekli period glumcima je posebno bio stresan prvenstveno zbog nemogućnosti da igrate punim kapacitetom i pred punom salom. Koliko je sve to pogubno za pozorišni život, ali i za Vas kao glumce?
BIJELIĆ: Živimo trenutno u "vanrednom stanju" koje je zahvatilo cijelu planetu. Svijet je u trenu izbačen iz kolosijeka i čovjek se našao pred brojnim izazovima. Neizvjesnost je jedna od njih. Mislim da u svim teškim životnim situacijama čovjek treba da se okrene umjetnosti. I svi oni koji se bave umjetnošću treba da istupe i svako kroz svoj vid izražavanja da ponudi nadu, utjehu i izlaz. Zato ne bih pričala o tome koliko je trenutna situacija teška za pozorište i za glumca, teška je za sve nas, već o tome šta mi možemo da ponudimo danas. Dječije pozorište budno prati situaciju, prilagođava se i svakodnevno pronalazi puteve koji je vode do publike.
NN: Vaš rad na novoj predstavi je dokaz da pozorište radi i u vrijeme pandemije. Kako ste se odlučili na korak stvaranja predstave u trenucima kada je sve, čini se, oslabljeno?
BIJELIĆ: U periodu kada je sve oko nas stalo, kada smo prepušteni sami sebi, najbolje je vrijeme kada možemo zaviriti u sebe i potražiti šta se to još krije u nama. Period karantina, policijskog časa i izolacije je idealan za to. Na taj način sam i iskoristila to vrijeme, okrenula se sebi i umjetnosti. Tako da ću ovaj period pamtiti ne po nečemu neprijatnom i ružnom, već po pravom, glumačkom, istraživačkom radu u kom sam neizmjerno uživala.
NN: Koliko je trajao proces "od ideje do realizacije"? Kada publika može da očekuje premijerno izvođenje?
BIJELIĆ: Period nastanka od same ideje pa onda i realizacije je trajao više od godinu dana. Kada sam dobila ideju šta i na koji način bih htjela da radim, obratila sam se prijatelju kojeg neizmjerno cijenim, Saši, koji je tu ideju razumio, prepoznao. Ponudio mi je svoj tekst koji mi se odmah na prvo čitanje svidio. I onda malo-pomalo došli smo i do premijere. Premijera je predviđena za prvu polovinu februara. Pratimo trenutnu epidemiološku situaciju i moramo se uskladiti s redovnim repertoarom Dječijeg pozorišta RS, i kad budemo znali tačan datum, obavijestićemo publiku. Osjećam i potrebu da zahvalim i Dječijem pozorištu RS, koje nam je ustupilo scenu, i bez toga bi bilo jako teško realizovati ovu predstavu.
NN: Kako Vi vidite budućnost pozorišta kod nas i kakva je trenutno situacija što se tiče pozorišnog života?
BIJELIĆ: Od kako je čovjeka, ima i pozorišta. I dok god živi, pozorište će ga pratiti. Ali ono što možemo uraditi jeste to da pozorište i glumci budu "glasniji", da ne dozvolimo da nas politika preuzme i nadglasa. Da svojim radom i angažovanošću podgrijavamo iskru koja tinja u svakom čovjeku.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.