Gradimir Gojer, pisac i pozorišni reditelj, predsjednik Društva pisaca BiH i direktor Narodnog pozorišta Sarajevo u prijedorskom pozorištu priprema pozorišnu predstavu "Zločin i kazna", kojom će biti otvorena 56. pozorišna sezona.
Dobitnik brojnih nagrada, radi treći put po tekstu Dostojevskog.
"Dostojevski je vrlo specifičan pisac, možda ne samo najveći klasik koga svijet poznaje, već se može porediti sa najvećim od najvećih, sa Šekspirom. Kao takav, on je ne samo izazov nego i moralna obaveza. U svijetu kakav danas živimo, a živimo u vremenu kada nema konzistencije ni na kojem planu, ni na planu morala, što je najtemeljnije, a onda ni na planu politike pa čak ni vjere. Dostojevski je ono uporišno mjesto, ona tačka iz koje možemo rješavati sve naše dileme ili ih produbljivati u susretu sa njegovom literaturom", kaže Gojer.
NN: Istakli ste da je za Vas poseban izazov što predstavu "Zločin i kazna" pripremate sa ovim ansamblom. Rekli ste da bi Vam bilo daleko lakše da dovedete nekoliko glumačkih kadeta i završite taj posao?
GOJER: Taj tekst koji se pred nas postavlja je vrlo zahtjevan, međutim zahtijevnije od teksta je nešto drugo. Naime, pošto vjerujem u riječ Dostojevskog i da je ta riječ najmoćnije naše scensko sredstvo, oslobodiću pozornicu od mnogih suvišnih stvari. Mene toliko ne zanima u ovoj predstavi ni scenografija ni kostim, nego ću se, kao režiser, bazirati na to da tu produbimo elementarno značenje riječi. To znači da govorna radnja bude u prvom planu, a ne ono što je scenski pokret ili pomak na sceni. To je najveći izazov, to oslobađanje scene od sve te silne scenografske i kostimografske protetike. Mislim da ćemo sve svesti na scenski minimalizam i pokušati da iz toga izvučemo ono što je značenje i melodija toga teksta.
NN: Kakva je granica između glumaca profesionalnog i amaterskog pozorišta? Ima li je uopšte?
GOJER: Kada je u pitanju prijedorsko pozorište, koje je uvijek na toj granici amaterizma i profesionalizma, mislim da je potrebno da neko već jednom stavi tačku na takva razmišljanja. Profesionalizam se od amaterizma danas razlikuje u tome što su ljudi u profesionalizmu stimulisani za to što rade. Dolazeći u ovo pozorište, bio sam iznenađen njihovom željom da rade ovaj posao, čak i prepadnut kad su me nazvali i pozvali da radim Šekspirovog "Kralja Lira". Radeći sad već nekoliko dana sa njima, vidio sam dvije stvari: nevjerovatnu prilježnost ansambla za svoju kuću i želju da se kuća gradi iznutra. Sa druge strane, tu ima nekoliko glumaca, sa kojima ovih dana radim i koji ne zaostaju ni za jednim profesionalnim glumcem ne samo u pozorištima u BiH, nego i u okruženju. Radio sam predstave i u Hrvatskoj, Srbiji, Makedoniji i poznajem situaciju u pozorištima. To su izrasli glumci, koji imaju elementrani naboj, ali i nadogradnju.
NN: Za vrijeme studija imali ste određene glumačke aranžmane, a opredijelili ste se za režiju. Da li je možda neostvaren san da zaigrate u nekoj predstavi?
GOJER: Vrlo čudno je da se nikad nisam bavio filmom i on me ne privlači, ali sam po želji mog kolege i prijatelja Pjera Žalice, ostvario dvije filmske uloge. Igrao sam u njegovom filmu "Gori vatra", koja je iako epizodna uloga, lijepo prošla kod kritike. Poslije toga, angažovao me je opet jedan sarajevski reditelj Namik Kabil u filmu "Informativni razgovor", koji je dobio mnogo nagrada. Prije neki dan me je sreo Žalica na Sarajevskom film festivalu i rekao mi da imam ulogu i u njegovom novom filmu.
NN: Mnogi glumci govore da im je pozorište izazov, da je predstava ustvari uvijek nedovršena priča u odnosu na film. Koliko vi kao reditelj dozvoljavate improvizacije?
GOJER: Maksimalno sam otvoren za glumačku kreaciju i smatram da glumac, ne samo da ima pravo da napravi vlastiti otklon i od tekstualnog i od režijskog koncepta, nego i tražim od glumca da izbaci niz rješenja od kojih ću odabrati ono što se meni čini da je najbolje da bi se napravila cjelina.
NN: Kako publiku vratiti u pozorište, pogotovo u malim sredinama?
GOJER: Najznačajnije je napraviti mrežu gostovanja. Publika se zasiti glumaca, čak i istih rediteljskih rješenja i smatram da je spas da što češće gostuju teatri. Prošle godine sam u Sarajevo doveo pozorište iz Prijedora prvi put u istoriji, a smatram da bi ta sardnja trebalo da se proširi. Ne smije biti nikakvih barijera kada je umjetnost u pitanju, pozvani smo da rušimo čak i političke barijere, jer smatram da govorimo jezik kojim se svi fantastično razumijemo. Smatram i da je fantastično ono što je uradilo mostarsko pozorište koje svake godine na svoj festival pozove Narodno pozorište RS, jer mislim da one veze koja politika pokvari, možda jedino umjetnost može da popravi, ako ne i da učini boljim i čvršćim.
NN: Hoće li predstava koju pripremate u Prijedoru biti prikazana i u Sarajevu?
GOJER: Nadam se da će ova predstava izaći do oktobra, ako nastavimo ovim tempom jer radimo dvije probe dnevno. Ako predstava bude kvalitetna nema nikavnog razloga da ona ne bude prikazana i u Sarajevu i u cijeloj RS i BiH. Mislim da je Dostojevski uvijek mamac. Ako nije Gojer, jeste Dostojevski.
"Kočićevo pero" najznačajnija nagrada
NN: Dobitnik ste nagrade "Kočićevo pero" za knjigu "Večernje ispovijesti", šta Vam znači ta nagrada?
GOJER: "Kočićevo pero" je najznačajnija nagrada koju sam u životu dobio za literaturu. Ne samo po značenju te nagrade i ko je tu nagradu dobio prije mene ili poslije mene, već prije svega zbog respekta svega onoga što je Petar Kočić unio u kulturu i književnost, a u tribunskom smislu i što je unio u politiku. Po meni, on je bio jedan od najznačajnijih angažovanih intelektualaca na ovim prostorima. Ta mi nagrada znači mnogo jer su mi je dali ljudi iz struke, nije došla ni iz kakve politike, a posebno što sam tu nagradu dobio između nekoliko ljudi do kojih jako držim, kao što je Milorad Pavić.
Festivali su parade sujeta
NN: Na području BiH postoji nekoliko pozorišnih festivala, šta mislite o tom vidu predstaljanja publici?
GOJER: Imamo veoma mali broj festivalskih manifestacija jer je političkom kompozicijom bivše države, došlo do toga da su smanjene teritorije na kojima ti festivali djeluju čime je onemogućena valorizacija u jednoj pravoj konkurenciji. Kada ste u malom uzorku car, onda niste car, jer nemate stvarno carstvo iza sebe. Ti festivali više znače paradu sujeta nego što znače stvarno pokazivanje kvaliteta. BiH kao cjelini, pa i njenim entitetima, nedostaju ozbiljni teatarski festivali. Možda je najbolje organizovan festival u Brčkom, ali je i najbolje materijalno stimulisan.