Goran Golovko reditelj je iz Splita koji je trenutno angažovan u Narodom pozorištu Sarajevo (NPS), gdje s ansamblom i pjevačima ove kuće radi na operi "Tosca". U pitanju je opera Đakoma Pučinija, čija se premijera na pozornici ove kulturne institucije očekuje u subotu, 22. oktobra.
Libreto su napisali Luiđi Ilika i Đuzepe Đakoza prema drami "Tosca" Viktorijena Sardua, a ova opera praizvedbu je imala u Rimu u januaru daleke 1901. godine. U sarajevskoj izvedbi dirigent je Ivo Lipanović, a uz hor opere Narodnog pozorišta Sarajevo, lica tumače Katarina Kikić Marić, Dragana Radaković, Amir Saračević, Stjepan Franetović, Ivan Šarić, Davor Radić, Denis Isaković, Nedim Bašić, Ivica Šarić, Siniša Markanović, Ileš Bečei, Leonardo Šarić, Josip Katavić, Hana Salihović i Idna Muminović. Više o samoj operi i svom rediteljskom radu, uoči premijere, Goran Golovko govorio je za "Nezavisne".
NN: Kako teku pripreme, hoće li biti sve spremno za premijeru?
GOLOVKO: Upravo smo ušli u završnu fazu rada. Sve ide po planu i mislim da ne bi trebalo biti nikakvih razloga za nezadovoljstvo. Mislim da će sve biti kako treba, svi su u Narodnom pozorištu u Sarajevu upregli svoje snage da to prođe u najboljem redu. Solisti su spremni, muzičari dobro potkovani, režijski probe dobro idu i udaramo završni glanc na naš rad, ako se tako kolokvijalno mogu izraziti.
NN: Prije pandemije virusa korona u Sarajevu ste radili i Verdijevog "Don Karla". Kakvo iskustvo nosite od tada?
GOLOVKO: Bilo je to koncem 2019. godine. Imam dobro iskustvo. Moja saradnja sa umjetnicima u Narodnom pozorištu Sarajevo bila je vrlo plodna i ja sam njome bio jako obogaćen. To se nastavilo i sada. Mislim da je ovo vrlo snažan, moćan umjetnički ansambl, koji je spreman na razne izazove. Vrlo je lijepo i inspirativno s njima provoditi vrijeme u probnoj sali i na pozornici, budući da su spremni, sposobni, talentirani, a prije svega vrlo voljni i motivirani. Pandemija je učinila svoje, odnosno učinila je da svi umjetnici postanu jako željni svoga posla i stajanja pred publiku. To nam je jedan dodatni motiv i svima vjetar u leđa.
NN: Šta je, po Vašem mišljenju, najvažnije u savremenoj postavci opere i koliko se razlikuju savremene postavke u odnosu na one sa početka 20. vijeka, kada je bila praizvedba "Tosce"?
GOLOVKO: Muzički teatar se razvio u 20, a evo sada i na početku 21. stoljeća, zahvaljujući postmodernoj estetici, a prije svega mislim da suvremene inscenacije moraju odgovoriti na pitanje što te opere nama govore danas, koja nam značenja prenose i šta je to bezvremensko u njima zbog čega ih i danas slušamo i gledamo. Osuvremenjivanje opere se ne radi da smo sebi bude svrha već da raznim scenskim znakovima, da ne kažem simbolima, nama govore o našem vremenu. Tako je i ova "Tosca" zapravo jedna priča o političkoj opresiji i represiji i o jednoumlju koje melje sve ljudske osjećaje, a ponajviše ljubav, kao najveću misteriju i najveću ljepotu našega postojanja.
NN: Koliko se razlikuje rediteljski rad na operi i na dramskoj predstavi?
GOLOVKO: Tehnologija rada je ponešto drugačija, zato što u operi morate pratiti muziku, biti vrlo točni i znati na koji akord se što mora dogoditi, kad da vam, primjerice, hor uđe na scenu i izađe sa scene. Te se muzičke zakonitosti jednostavno moraju poštovati, a priznaću osobno da mi je malo lakše raditi sa opernim pjevačima. Oni nemaju problem s tim da dođu s unaprijed naučenom ulogom, dok glumci na samim probama vrlo često uče tekst iz straha da ne bi zabetonirali ulogu prije vremena i dopuštaju sebi da njihove uloge kroz proces rada rastu i rode se na kraju. Operni pjevači za tako nešto naprosto nemaju vremena. Vrijeme proba u operi je puno kraće nego u dramskoj predstavi. Nemate to vrijeme, nemate taj novac, nemate vrijeme na koncu konca da puno eksperimentirate, već morate biti potpuno spremni i doći s gotovom idejom i jednostavno je realizirati sa ljudima koji na to najčešće lako pristaju. Naravno, uvijek se trudite da rad bude prilagođen senzibilitetu umjetnika koji je pred vama, njegovom glumačkom ili pjevačkom habitusu, i u toj saradnji umjetnika i redatelja rađaju se neke lijepe stvari, koje nas nadahnjuju, jer jedni druge hranimo vlastitom kreativnošću.
NN: Bili ste na čelu Hrvatskog narodnog kazališta Split, možete li iz prve ruke da kažete koliko vlasti u Hrvatskoj i uopšte u regionu ulažu u kulturu i pozorišnu umjetnost?
GOLOVKO: Četiri godine bio sam intendant i još sam ostao deset mjeseci kao vršitelj dužnosti. Bilo je to jedno bogato životno i profesionalno iskustvo kroz koje je, valjda, trebalo proći. S ove distance, nakon nešto više od tri godine, mogu samo reći da se više ne bih vraćao. Sve zajedno, htjeli mi to priznati ili ne, velikim institucijama u kulturi svuda zapravo rukovodi politika. Ne smijemo se zavaravati u vezi s tim, to je jednostavno tako, s obzirom na to da sve države ulažu veliki novac u te velike kulturne institucije ne bi li očuvale svoj kulturni ili nacionalni identitet. Nisam nikad bio član nijedne političke partije i mogu reći da mi je bilo pomalo otežano raditi, s obzirom na to da nisam imao tu vrstu zaleđa, da me netko podupre u trenucima kada je možda više podrške trebalo kazališnom radu. Imali smo vrlo lijepih umjetničkih ostvarenja, vrlo značajnih, kreativnih i ja mislim da smo kroz tih skoro pet godina iznjedrili vrlo značajne i velike predstave za Hrvatsku, a i malo šire. Dobitnici smo nagrade za najbolju dramsku predstavu 2018. godine, za najbolji balet 2016. godine, naše su dramske predstave redovito nagrađivane na festivalima kako u Hrvatskoj, tako i u regionu. Sve vlasti finansiraju svoje velike kulturne institucije koliko mogu i koliko im to u danom trenutku treba. One su vrlo često veoma dobar poligon za pokazivanje svijetu gdje smo, što smo i koja su naša postignuća ne samo u kulturi. Na neki način, velike kulturne institucije su i predstavnici svojih država, a onda, kada nema trenutne utilitarne koristi od njih, politika ih stavi sa strane. Međutim, uvijek je negdje tu da bi ih upotrijebila za svoje i dnevnopolitičke i druge potrebe. Uglavnom, to su vlastite promocije i promocije ideološke agende koju zastupaju.
NN: Nasuprot politici, umjetnici u Splitu godinama unazad žale se da su kultura i društveni život generalno podređen turizmu. Šta Vi mislite u vezi s ovim pitanjem?
GOLOVKO: Nažalost, Split je sredina u kojoj se taj masovni turizam dogodio neplanski i to je vrsta turizma na koju nismo navikli i koju nismo očekivali, jer je prešutno Split brendiran kao destinacija za mlade ljude sa ruksacima na leđima koji se mogu dobro provesti za male novce i piti, kako u grupama, tako i organizovano u takozvanim "pub crawling" turama. Sve je postalo podređeno turizmu, gradska jezgra od oktobra, pa sve do konca aprila jednostavno više ne žive. Ljudi su se više-manje iselili. Nema više onih naših tradicionalnih dućana i starih zanata. Sve se pretvorilo u jedan veliki fast food s puno mirisa užegloga ulja, pomfrita i jeftine brze hrane, tako da nas ta želja za profitom zaista guši. Pogotovo to vidimo pri organizaciji festivala "Splitsko ljeto", koji je bio poznat po programima na trgovima i na ulicama, ali su svi ti programi više-manje istjerani sa ulica grada Splita. Najljepša operna pozornica koja postoji - Peristil, još živi sa jako puno problema i teškoća. Na primjer, nije neobično slušati i gledati jednu veliku operu kao što je "Aida", a istovremeno slušati zveckanje bešteka iz okolnih restorana. To je jednostavno naša realnost, s njom se treba nositi, a hoće li Split, o njemu samo govorim zato što njegovu situaciju najbolje poznajem, hoće li, dakle, Split uspjeti privući i neku drugu vrstu turističke klijantele, ne ovisi naravno o kulturnjacima, nego o onima koji izrađuju planove i strategije.
NN: Profesor ste na Akademiji dramskih umjetnosti u Splitu. Koliko Vas raduje ovaj posao?
GOLOVKO: Predajem glumu na Umjetničkoj akademiji u Splitu, koja ima muzički, likovni i dramski odjel. Postojimo od 2005. godine. U lijepoj smo situaciji, zato što primamo po osam studenata svake druge godine, a ne svake. Time izbjegavamo hiperprodukciju glumaca, o čemu se zadnjih godina intenzivno u javnosti govori. Vrlo smo sretni što preko 60 odsto naših završenih studenata stalno radi, bilo u institucijama ili da sami nalaze svoj kreativni put kroz osnivanje umjetničkih organizacija i malih neovisnih kazališnih trupa. Redovito osvajaju nagrade na kazališnim festivalima, vrlo su uspješni na filmu i na televiziji. Moram priznati da je to posao koji me osobito raduje. Biti u stalnom kontaktu sa nekim mladim i darovitim, pametnim ljudima, učiti od njih i da oni uče od mene je zaista jedno obogaćujuće i veliko iskustvo. Nekako mi se čini da je to moj osobni forte, da se tu nekako najviše dajem i da mi rad sa mladima leži. To sam otkrio još dok sam bio student kazališne režije. Ne bih se odrekao tog posla nikada i ni za šta na svijetu. Mi smo maleni odsjek, muku mučimo sa kadrovima, zato što ne dobijamo suglasnost za zapošljavanje novih nastavnika, ali to je neka druga problematika. U svakom slučaju, radimo intenzivno, mislim da radimo jako dobro, imamo velike rezultate i ponosan sam što smo dramski ansambl Hrvatskog narodnog kazališta Split uspjeli podmladiti i stvoriti cijelu jednu generaciju mladih ljudi, koja sada vrlo kvalificirano preuzima repertoar na svoja pleća i što su otvoreni za sve vrste estetika i pristupa kazališnom djelu. Mnogi redatelji koji dolaze iz drugih sredina, više nego ugodno, iznenađeni su njihovom fleksibilnošću, otvorenošću i sposobnošću. Vjerujem da ćemo tako nastaviti i dalje.