Goran Samardžić, prošlogodišnji dobitnik nagrade Društva pisaca BiH za roman "Šumski duh", koji mu je donio popularnost među čitalačkom publikom, nedavno je objavio novu knjigu "Ljudi koje su na krilima donijele guske".
Tim povodom smo razgovarali s njim o novoj knjizi, razlozima zašto je knjigu kao i prethodnu objavio u Hrvatskoj, o onom što je snašlo njegovu generaciju i `najboljem izvoznom proizvodu u BiH` - umjetnicima...
NN: `Šumski duh` je doživio veliki uspjeh. Očekuješ li da će ga nova knjiga ponoviti?
SAMARDŽIĆ: Očekujem uvijek previše da bi mi se bar nešto ostvarilo. Ova knjiga se nekima više sviđa nego `Šumski duh`. U stilskom smislu su `Guske` raznolikije i složenije, što je i razumljivo, jer je čine priče i pripovijetke napisane u širokom vremenskom rasponu. Trećina tih priča je nagrađena, a više od pola ih nigdje dosad nije objavljeno. Knjigu čine priče i pripovijetke od jedne do trideset stranica, složene po pravilima harmonije i logičnog niza. Svaku priču otvara po pjesma...
NN: Nova knjiga, kao i `Šumski duh`, je objavljena u Zagrebu. Spomenuo si kako živiš u Bosni, a čitaju te u Hrvatskoj, da li je to još aktuelno i da li se u Bosni išta mijenja?
SAMARDŽIĆ: Ma mijenja se, ali više nagore nego nabolje. Ja sam sretni izuzetak. U zadnjoj godini su se Hrvatima u čitanju mog romana pridružili Srbi i Slovenci. Sve je više i u BiH ljudi kojima nije strano da me pročitaju. Ovdje je previše dobrih umjetnika na malo prostora pa ta sila, kakva-takva, počinje iz podruma da se preliva u susjedna dvorišta. I sam sam dio te poplave. Komšije, što zapadne, što istočne, u meni vide pojačanje za svoju književnost. To mi ne smeta. Moje sredstvo je jezik, a njega razumiju i jedni, i drugi i treći. Kad mogu postojati najamni radnici, nek postoje i najamni pisci.
NN: Sudeći prema uspjehu bh. pisaca u Hrvatskoj, Srbiji, ali i u inostranstvu, čini se da BiH ima dobrih pisaca, ali joj nedostaje čitalačka publika. Šta misliš o ovom `fenomenu`?
SAMARDŽIĆ: Tačno je. BiH je zemlja briljantnih pojedinaca, ali te pojedince nema ko da podrži i uveže u mrežu pa makar i zakrpljenu. Slavljeni pojedinci su vrh ledenog brijega koji se od toga što ga niko ne vidi i ne uvažava - topi. Umjetnici ovdje više nego u normalnom svijetu trate svoje vrijeme i talenat da prežive. Svoj dar troše na prosti opstanak od kojeg društvo nema ništa, čak ni antireklamu. Jedino što ova zemlja ima gotovo da ponudi i izveze (izvinjavam se zbog trgovačkih izraza) su umjetnici. Oni se mogu odmjeravati sa svijetom. Ne naše bolesne politike i političari i egomani na njihovom čelu; ne zastarjela i aljkava proizvodnja; ne maligni patrijarhalni odnosi preneseni iz desetog vijeka u dvadeset prvi. Ne, ne i ne! Umjetnici naprijed, ostali stoj!!!
Omaž generaciji
NN: Najnovija knjiga govori o svakodnevici, nosi sa sobom priče iz prijeratnog, ratnog i poslijeratnog vremena, kao da želi naglasiti taj procjep među njima u koji su se zaglavili životi nekoliko generacija. Šta ova knjiga kazuje o genaraciji kojoj je svojevrstan omaž?
SAMARDŽIĆ: Kazuje to da je moju generaciju, one malo mlađe i malo starije, jer generaciju ne čine samo vršnjaci, snašlo ono što i prethodne, samo u malo prljavijem i složenijem vidu, jer nismo na ništa uticali, a namješteno nam je k'o da jesmo. Većina nas se samo prepuštala strujama, popunjavala rupe u masi bez jasne svijesti kuda to vodi, a vodi dovde...