BANJALUKA - Premijera predstave "Gospođa Olga" po tekstu Milutina Bojića i u režiji Juga Đorđevića odigrana je u srijedu uveče, 10. decembra, na Velikoj sceni Narodnog pozorišta Republike Srpske (NP RS), a u koprodukciji ove kuće i Narodnog pozorišta Beograd.
Kada je riječ o Bojićevom tekstu, na samom početku potrebno je reći da je napisan 1914. godine, uoči Prvog svjetskog rata, a da je praizvedbu doživio tek 1979, dakle šest i po decenija nakon što je napisan, upravo u Narodnom pozorištu Beograd sa Oliverom Marković u naslovnoj ulozi.
Od tada do danas tekst je postavljan nekoliko puta, a Jovan Hristić će u međuvremenu zapisati "da je Prvi svetski rat počeo godinu dana kasnije, 'Gospođa Olga' bi bez sumnje značila prekretnicu u istoriji naše društvene drame, sa kojom dramski pisci kod nas nikada nisu imali mnogo sreće".
Hristić će u ovom dramskom tekstu vidjeti odsustvo patetike i suprotnost od melodrama u kojima se ličnosti razbacuju velikim osjećanjima i uzvišenim idealima i koji završavaju svoje živote malo uvjerljivim samoubistvima.
Na ovom tragu uglavnom vjerno prateći tekst radio je i reditelj Jug Đorđević.
Dva izuzetka, koje je uradio zajedno sa dramaturgom predstave Đorđem Kostićem, jesu uvođenje bajke "U cara Trojana kozije uši" na samom početku i na kraju predstave i što je, pored uloge sluškinje Marije, Smiljani Marinković ustupio i naratorsku ulogu, da bi ova glumica dodatni prostor odlično iskoristila.
Isto tako vreća zemlje na sceni je efektno upotrijebljena. U nju, poput mladog berberina iz pomenute bajke, likovi ispuštaju svoje urlike, što simbolično otkiva koliki je teret javnih tajni.
Situaciju u kojoj svi znaju za tajne drugih, a niko ih glasno ne izgovara, u "Gospođi Olgi" posredno i neposredno razbija lik Gidre, propalog studenta, koji u ženidbi bogatom djevojkom vidi izlaz iz svoje situacije, odnosno vidi nastavak svoga života onakvog na kakav je navikao - u luksuzu bez ikakvog rada.
Gledajući "Gospođu Olgu", čudno, ne možemo da se ne sjetimo Bojićevog soneta pod naslovom "Onima koji plaču", u kojem pjesnik poručuje da hoće da radi i da traži života, te da će slomiti "lenost ovog mlakog društva, punog ženskih ćudi i muškog mekuštva".
Upravo ženskim ćudima i muškim mekuštvom, ali iz različite perspektive, i u "Gospođi Olgi" bavi se Milutin Bojić, koji je ovu dramu nazivao komedijom. No, problem je što je danas u njoj malo šta komično.
Danas je Gidra jedan snalažljiv tip. Njegov poslovni odnos sa budućom punicom Olgom je klasični primjer unutrašnje i vanjske politike današnjeg društva.
Iako ova predstava nije zasnovana na društvenom angažmanu, osim služavke Marije svi njeni likovi žive na tuđi račun, što je dobro poznata matrica koja je vremenom kod nas od izuzetka postala pravilo.
Ako zamislimo da su dvije kuće iz ove drame dvije političke stranke u međusobnom savezu, onda ne možemo isključiti ni ovakvo čitanje komada, koje nije ni rediteljevo, ni čitanje glumaca.
Gidru igra glumac Aleksandar Vučković, koji je uradio dobru gradaciju svog lika.
Ispočetka tih, nezainteresovan i lijen do bola, on će, kako komad bude odmicao, sve više, glasnije i energičnije braniti svoju lijenost, dajući svoj maksimum da je sačuva i da joj unedogled produži rok.
Njegovi dijalozi sa majkom, odnosno sa Novakovićkom, koju igra Slađana Zrnić, i sa Olgom, koju interpretira Nela Mihailović, primjeri su pomenute gradacije.
Uz Zrnićevu i Mihailovićevu, kao iskusniji član ansambla u predstavi advokata Novakovića igra Ljubiša Savanović, dok Vuku, Olginu kćerku, tumači Iva Milanović. U omjeru troje mladih, naspram isto toliko iskusnijih glumaca, po načinu interpretacije, visini zadatka iskazanoj tokom cijele predstave i svemu viđenom, blagu prednost bismo dali starijem dijelu ansambla.
Od autorske ekipe vrijedi pomenuti i Velimirku Damjanović, kostimografkinju, Nevenu Glušicu, kompozitorku, Milicu Cerović koja je bila zadužena za scenski pokret, te Dejana Sredojevića koji je radio na scenskom govoru.
Uz dim koji u ovoj predstavi često izlazi iz mašine, mnogo pogleda i komentara privukla je i scenografija Dragane Purković Macan.
Otprilike, u prvoj polovini predstave na sceni neprestano gledamo trsku koja je kontrast i unutrašnjem prostoru u kojem se radnja odvija i građanskoj drami, kakvom je istorija književnosti nazvala "Gospođu Olgu".
Međutim, uz svjetlosne (dizajn svjetla Mia Mlinarević) i dimne efekte, zahvaljujući ovakvoj scenografiji, pozornicom dominiraju za oko ugodne boje sa jedne strane, dok sa druge strane ova trska biva ista ona koja je izrasla u bajci "U cara Trojana kozije uši".
Razlika je ta što ovaj put od trske nisu pravljene frule koje otkrivaju tajnu, nego se ista razmnožila u čitavu šumu od koje se ne vidi drvo. Tu su stasali i prošli čitavi životi, a da u njima nije otkrivena suština.
