Pišem roman koji nije u potpunosti autobiografski i to je povratak nekim epizodama mog života, jer govori o mojim ličnim iskustvima, kaže u intervjuu za "Nezavisne" Horhe Semprun, španski pisac i scenarista, disident koji je u prošlosti nekoliko puta emigrirao iz Španije zbog političkih ideja.
Semprun je predsjednik Udruženja "Paris - Sarajevo - Europe" i Centra "Andre Molro". Gost je ovogodišnjih 9. evropskih književnih susreta u Sarajevu. Pisac je i scenarista koji u oblasti svjetske i evropske književnosti uživa izuzetan ugled. Bio je španjolski ministar kulture za vrijeme vladavine Felipea Gonzalesa.
NN: Na čemu trenutno radite, pišete li novu knjigu?
SEMPRUN: Kao i uvijek, radim samo na knjigama. To je na neki način refleksija proživljenog iz prošlosti, podijeljena po temama. Roman je podijeljen u pet tema, koje su u biti epizode, periodi u mom životu. Govorim o svojoj mladosti, o grupacijama i egzilu. Sve je to ispričano u vidu naracije.
NN: Koliko se Sarajevo promijenilo od Vašeg posljednjeg dolaska?
SEMPRUN: Gledano iz Pariza, Sarajevo se od mog zadnjeg boravka dosta promijenilo. Više ne dolazi humanitarna pomoć, kako je to nekada bilo. Moglo bi se u suštini reći da, gledano očima Zapada, Evropa sada malo zna o dešavanjima ovdje. Nedavno su bili i izbori, ali se u Evropi o tome malo znalo. Malo su u Evropi upućeni u vaše probleme. Prošetao sam gradom i mogu reći da se Sarajevo dosta promijenilo u urbanom smislu. Sada je urbanije i poboljšano sa građevinskog aspekta, ali je sačuvalo i multikulturalni aspekt, koji je za mene uvijek imao izuzetan šarm i privlačnost.
NN: Jedna od tema Evropskih književnih susreta je kulturni identitet Evrope danas. Je li kultura u Evropi podijeljena, bez obzira na to što se granice brišu?
SEMPRUN: Kada govorimo o Evropi danas, o nekom ujedinjenju Evrope, ona ima šarm koji se ogleda u njenoj raznolikosti. Poštuju se raznolikosti, ali je ona i ujedinjena u toj raznolikosti. Na Susretima uvijek nastojimo da uvedemo jednu temu, koja je tema Evrope i istovremeno temu koja se tiče prevođenja koje je bitno kako bismo bili ujedinjeni i kako bismo pisce mogli čitati na drugim jezicima. Ljepota Evrope je u tome što su danas pristuni i veliki i manjinski jezici. Na primjer slovački, slovenski, sve su to jezici, hajdemo reći objektivno, minorni, manjinski u poređenju s engleskim, francuskim, španjolskim, koji su većinski. Danas, na primjer, neki pisac iz manjinskih govornih područja ipak može dobiti Nobelovu nagradu za književnost.
NN: Pisci iz BiH i regiona, ali i oni iz jugoistočne Evrope koji pišu na maternjem jeziku, vrlo teško se mogu približiti književnoj javnosti zapadne Evrope. Kakav je Vaš stav o tome i može li se to promijeniti?
SEMPRUN: Moram priznati da nažalost ne poznajem lično nijednog pisca iz BiH i regije. Ranije sam čitao neke autore, ali ih lično ne poznajem. Poznajem jedino vašeg slikara Safeta Zeca i s njim sam napravio jednu knjigu. Izdali smo je zajedno. Razumijem vašu opasku, kritiku, ali mogu vam reći da je situacija danas bolja nego što je prije bila. Posebno kada govorimo o prostorima bivše Jugoslavije, kada se u Evropi znalo jedino za Ivu Andrića, Danila Kiša i još nekoliko pisaca. Mislim da je u tom smislu napravljen korak naprijed. Danas su brojni pisci s ovog područja prevođeni.
NN: Kako je nastala knjiga sa Safetom Zecom koju pominjete?
SEMPRUN: Jedan historičar me u Parizu upoznao sa Safetom Zecom. Upoznali smo se na njegovoj izložbi. Zajedno smo objavili knjigu koja je popraćena njegovim djelima. Svakako ću se s njim ovih dana vidjeti i na književnim susretima i saradnju ćemo nastaviti. Njegova djela u sebi ne nose ništa ni političko, ni historijsko, ali su na neki način označena prošlošću i historijom.
Ministar u najtežem periodu
NN: Bili ste i ministar kulture Španije, a cijeli život ste opozicija. Jeste li u tome periodu uspjeli ostvariti neke Vaše ideale?
SEMPRUN: Bio sam ministar kulture u Španiji u veoma škakljivom vremenu. Trebalo je transformirati tadašnju monarhiju i tradicionalno mišljenje, kako bismo dobili ono što je danas Španija, koja je podijeljena po autonomijama. Svaka autonomija trebalo je da se izrazi na svoj način i trebalo je da ima svoja prava, ali, naravno, postojala je centralizovana vlast koja i danas postoji. Danas to funkcioniše normalno, ali je bilo teško doći do tog nivoa, budući da smo imali desnicu, koja se protivila bilo kakvim slobodama i ukidanju monarhijske vlasti i tradicije, i ljevicu koja se zalagala za te slobode. Trebalo je, također, razbiti monarhijsku birokratiju i decentralizirati državu. Tako ste imali primjere muzeja u Madridu, koji su jako dobri, neki od najboljih u svijetu, ali isto tako je trebalo osnovati i muzeje u Barseloni i drugim gradovima, koje će ljudi posjećivati.