Preko teorije o djelanju došao sam do filozofije tehnike jer naša djelanja postaju sve više posredovana tehnikom, rekao je Kristof Hubih, poznati njemački filozof koji od 1. do 12. septembra drži predavanja i seminare na Filozofskom fakultetu u Banjaluci, i dodao, pojašnjavajući svoje filozofsko gledište:
"Po mom mišljenju, filozofija tehnike je postala temeljna filozofska disciplina jer živimo u tehniciziranom svijetu, u kojem više nije moguć odnos prema svijetu prirode ili čovjeka koji nije posredovan tehnikom."
On je rođen u Sarlandu, na graničnom području Njemačke i Francuske. U Zarbrukenu i Berlinu je studirao filozofiju socijalne i kulturne nauke i mašinstvo. Doktorirao je u Berlinu na temu dijalektika i logika nauke i abelitirao spisom o razumijevanju i djelanju. Predavao je praktičnu i tehničku filozofiju u Berlinu, Hamburgu i Karlsruju. U Lajpcigu je bio dekan osnivač Filozofskog fakulteta. Bio je rektor za strukturalno planiranje na Univerzitetu u Štutgartu, a već godinama je direktor Filozofskog instituta na Univerzitetu u Štutgartu i direktor Međunarodnog centra za istraživanje tehnike i kulture. Njegove najvažnije knjige su "Tehnika i etika nauke" i dva sveska koja se bave umijećem mogućeg tj. kako se naši životni i djelatni prostori mijenjaju putem tehnike. Objavio je i nekoliko knjiga o filozofiji institucija.
Jedan od njegovih interesantnih radova koji se bavi sveprisutnom kompjuterizacijom preveden je na srpski jezik u najnovijem "Filozofskom godišnjaku", koji izdaje Filozofski fakultet u Banjaluci. U pripremi su prevodi još nekih članaka, a i knjiga.
NN: Na predavanjima ste govorili o dijalektici, progresu, etici i tehnici. Zašto ste se opredijelili da u Banjaluci izlažete upravo ove teme?
HUBIH: Banjaluka je glavni grad entiteta koji je u poletu i Univerzitet je u razvoju. To je ono što me fascinira u ovdašnjoj situaciji i zato mi je moj saradnik Željko Radinković predložio da držim predavanja o tehničkom i istorijskom napretku. Teoretsku pozadinu ovom predavanju pruža filozofija dijalektike jer dijalektika se bavi orijentacionim pojmovima, idejama koje upravljaju našim naučnim pregnućima isto tako kao i uobličavanjem društvenih odnosa.
NN: O čemu govori Vaša nova knjiga?
HUBIH: Posljednju knjigu čine dva sveska o umijeću mogućeg i bave se izmijenjenom ulogom tehnike u našoj savremenoj civilizaciji. Tehnika nije više kao u prethodnim epohama puko sredstvo da bi se optimizirala određena djelovanja, već tehnika tvori horizont mogućnosti u kojima živimo i djelujemo. Ovo područje mogućeg se nalazi u dramatičnoj mijeni jer biotehnologije i informacione tehnologije mijenjaju naš način života. Umijeće mogućeg se pokazuje u tome kako uobličavamo ove prostore mogućeg. To je etički problem i samim tim veliki izazov za filozofiju.
NN: Treba li da se odupremo "invaziji" tehnike?
HUBIH: Ne treba da se opiremo toj takozvanoj invaziji, ali moramo se baviti mišlju o tome kako možemo uobličiti ove tehničke mogućnosti koje nam se pružaju. Tipični primjer su informacione tehnologije, koje su u okviru sveprisutne kompjuterizacije u međuvremenu u mogućnosti da naše djelatno okruženje učine inteligentnim. Stvari postaju sposobne da identifikuju probleme i samostalno ih rješavaju. To donosi velike prednosti. Na primjer, stari ljudi mogu živjeti u inteligentnim stanovima ili se u određenim prevoznim sredstvima može postići viši nivo sigurnosti, ali ovi tehnički napreci mogu sa druge strane dovesti do toga da nam se oduzme mogućnost odlučivanja u tehnici ili da izgubimo sposobnosti jer ih više nemamo prilike trenirati na otporima sredine. U medicini postoji sličan razvoj u primjeni biotehnologija. Ali biofakti postaju problematični kad naša sposobnost opažanja i djelanja postaje uslovljena njima. Zbog toga je ovdje potrebno misliti o ograničenjima.
NN: Možete li nam opisati jezgro svoje filozofije?
HUBIH: Najvažnija namjera moje filozofije je da pokaže da se najvažnije stvari i najvažnija pitanja kojima se bavim ne mogu riješiti u pukom području teorije. Kad dođemo do tačke kad nam teorija više ne može pomoći moramo se pozabaviti etičkim problemima našeg djelanja. Stoga smatram da utemeljenje filozofije mora biti praktično, a ne teoretsko. Pri tom dolazimo do problema etičkog pluralizma. Postoje dva etička pristupa koja se razračunavaju s etičkim pluralizmom i možda nam mogu pomoći da ga prevaziđemo. Što se tiče razumijevanja ciljeva našeg djeljanja, to može postići tzv. diskurzivna etika. Takva etika ne propisuje jednostavne ciljeve nego razvija pravila za sporazumijevanje o takvim ciljevima, dakle ka legitimnim postupcima za postizanje takvih ciljeva. Što se tiče sredstava koja se primjenjuju naručito tehnika možemo se osvrnuti na staru tradiciju fronetičke etike (etike mudrosti). Fronetička etika vrednuje sredstva po kriterijumu da krajnje djelovanje ostaje moguće i da mogućnosti ne budu uništene. Ne treba da se bavimo kratkotrajnim uspjesima, to se tiče i tehnike koliko i privrede, nego treba imati u vidu dugoročne posljedice. Ideja održivog razvoja je ideja fronetičke etike. Aristotel je uobličio frazu da jedna lasta ne čini proljeće.