Igor Štiks, jedan od vodećih savremenih književnika na prostoru bivše Jugoslavije, napisao je dramski tekst "Sarajevski trgovac", čija je premijera zakazana za večeras, sa početkom u 19.30, u Narodnom pozorištu Sarajevo.
Kako su istakli iz ove kuće, predstava je plod višegodišnjeg planiranja i dogovora. Riječ je, dakle, o naručenom tekstu u čijoj je okosnici "Sarajevska hagada", čuveni jevrejski rukopisni oslikani kodeks, koji potiče iz srednjovјekovne Španije, a koji se čuva u Zemljskom muzeju u Sarajevu od 1894. godine.
Predstavu će na scenu postaviti reditelj Michal Dočekal, glumački ansambl čine Mona Muratović, Mirvad Kurić, Sanjin Arnautović, Vedran Đekić, Amina Begović, Faruk Hajdarević, Nerman Mahmutović, Dino Bajrović, Irfan Ribić, Sara Seksan, Belma Salkunić Bektešević, Milan Pavlović, Alen Konjicija, Haris Bidžan i Riad Ljutović, a više o samom tekstu Štiks je govorio za "Nezavisne".
NN: S obzirom na to da je riječ o novom tekstu koji još nije dostupan javnosti, možete li nam u kratkim crtama reći o čemu je riječ?
ŠTIKS: Uvijek postoji mala misterija oko praizvedbi. Doista, tek u Sarajevu, 28. februara, gledatelji će moći vidjeti o čemu se zapravo radi u ovoj predstavi naslovljenoj "Sarajevski trgovac". Reći ću samo tri okosnice te predstave. Jedna je knjiga "Sarajevska hagada" i njezin životopis, a još više sudbine koje su se odigrale oko te knjige, bilo da se radi o čovjeku koji ju je donio u muzej, koji se zvao Jozef Koen, ili da se radi o ljudima koji su je spasavali u Drugom svjetskom ratu, ili onima koji su je spasili 1992. godine iz Zemaljskog muzeja. Druga okosnica priče je samo pozorište, jer mi je tekst naručen na stogodišnjicu Narodnog pozorišta u Sarajevu. Želio sam ispričati priču o tome kako je to pozorište nastalo, naravno, fikcionalnu priču, ali koja se ipak temelji na stvarnim događajima, pa tako moji likovi 1914. godine izvode Šekspirovog "Mletačkog trgovca" u kući jednog bogatog sarajevskog trgovca. Mnogi će prepoznati da mi je inspiracija bila čuvena Despića kuća. I konačno, postoji jedan grad koji je već u naslovu, sa svojom bogatom i kompleksnom istorijom koja je u drami fokusirana na dva ključna momenta 1914. i 1992. godinu.
NN: Pomenuli ste Jozefa Koena. Zanimljivo je da on nije ni blizu bio svjestan prave vrijednosti "Sarajevske hagade" kada je tu knjigu prodao muzeju.
ŠTIKS: Tako je. Upravo iz toga nastaje ideja o "najlošijem trgovcu na svijetu" Jozefu Koenu, koji je svoju "Hagadu" dao u bescjenje Zemaljskom muzeju, da bi se vrlo brzo otkrilo u Beču da se radi o neprocjenjivoj knjizi. Dakle, ovdje imamo jednu igru, napetost između mog sarajevskog trgovca i onog čuvenog mletačkog. Taj naš sarajevski trgovac na kraju kupuje reprint svoje knjige i plaća je više nego što je dobio za original. Nevjerovatna činjenica da je čovjek prodao jednu vrijednu knjigu zbog siromaštva, a da je na koncu na taj način ušao u istoriju i vrlo brzo iz nje izašao (o Jozefu Koenu ništa ne znamo) me izrazito zaintrigirala, pa sam odlučio da od Jozefa Koena napravim lika moje drame. Naravno, ovdje moram reći i da sam od mnogih drugih realnih osoba napravio likove i da sam fikcionalizirao stvarne događaje. Bio je to jedini način da se spoje različita vremena, da se kroz sve to uključi i Šekspir, a da se poruka i tih događaja, a i moje mašte, predstavi gledateljima. Poruka o tome kako se različite sudbine odigravaju na nekim mjestima, u nekim gradovima, oko nekih predmeta kao što je knjiga i da zapravo svi oni u svom kompleksom vremenu i prostoru moraju donositi subdinske odluke. Ta vremena su također, kao što znamo, kao i današnja, prepuna predrasuda, bilo da se radi o vjerskim, etničkim, religijskim ili klasnim predrasudama. Tako da zapravo, kao i kod Šekspira, ako se smijem pozvati na njega, govorimo i bavimo se predrasudama i načinima na kojе se s njima moramo nositi i kako ih, nadam se, možemo nadići.
NN: Jedna od predrasuda jeste da su jevrejske porodice u cijelom svijetu bogate i da su i te kako svjesne vrijednosti svoje imovine i vrijednosti novca. Međutim, imamo kontingent jevrejskih porodica u Bosni i Hercegovini o kojima je svojevremeno pisao Isak Samokovlija, a koje su siromašne. S tim u vezi, da li Vam je i Samokovlijino djelo bilo neki vid nadahnuća?
ŠTIKS: Vratiću se na ovu klasičnu predrasudu da su Jevreji bogati, a zapravo ovdje imamo tog mog trgovca koji je očito siromašan, koji se ne razumije previše u pare i tu odmah iznevjerava stereotip. Naravno, u istoriji Bosne i Hercegovine poznata je činjenica da su bosanskohercegovački Sefardi bili uglavnom siromašni. Konačno, jedan od njih jeste i Isak Samokovlija, koji je o tome pisao na divan način. Dakle, u ovoj drami odjekuje i istorija jedne nestale zajednice, koja je u mnogo čemu iznevjeravala predrasude svojom, da tako kažemo, neobičnošću, svojim španskim jezikom kojim su govorili u BiH, svojim siromaštvom, svojom isprepletenošću sa drugim bh. zajednicama, ali također svojim sudjelovanjem u partizanskoj borbi. To se odnosi na one koji su uspjeli spasiti svoje živote i potom se borili za neki drugi svijet. Nažalost, većinski, ta zajednica uništena je od nacističke i ustaške ruke.
NN: U najavi Narodnog pozorišta Sarajevo stoji da je tekst "Sarajevski trgovac" plod višegodišnjeg planiranja i dogovora. Kada je riječ o pisanju, razlikujete li tekstove koji su naručeni, koji su plod dogovora, i one druge, za koje obično pisci govore da su se sami pisali bez ikakvih planova?
ŠTIKS: "Sarajevski trgovac" je plod i jednog i drugog. U "uvodnoj riječi" za samu predstavu trasirao sam razvoj te ideje koja se rodila u razgovoru s nekoliko prijatelja još prije sedamnaest godina. Razgovarali smo o eventualnom filmu koji bi u svom fokusu imao "Sarajevsku hagadu". Čak sam bio i napisao dvadesetak stranica proznog predloška za neki budući film koji, kao što obično biva, na kraju nije bio snimljen, ali sama ideja je ostala negdje u mojim papirima. Kada me je Boris Liješević, koji je bio pozvan da režira u Narodnom pozorištu, pitao imam li neku ideju, ja sam se sjetio te priče o filmu. Naravno, dramski tekst je tražio da se priča razvije, da se uključe neki drugi likovi, neka druga vremena. Tako su se u kontekstu stogodišnjice proslave Narodnog pozorišta rodile i ove druge ideje i konačno sam tekst "Sarajevski trgovac". Dakle, inspiracija nekada dolazi iz naše potrebe da nešto ispričamo, a nekada nam doista maštu može rasplamsati ideja da se u određenom kontekstu napiše neka nova, drugačija priča koju ja sasvim sigurno bez te narudžbe ne bih ni napisao.
NN: Za "Sarajevskog trgovca" Vedrana Božinović, umjetnička direktorica Drame Narodnog pozorišta Sarajevo, kaže da je to, između ostalog, priča i o "Sarajevu i Bosni i Hercegovini, te o tome koliko smo zaista sačuvali multikulturalnost na koju smo oduvijek bili jako ponosni". U kojoj mjeri je, po Vašem mišljenju, današnje Sarajevo multikulturalno u odnosu na period bivše Jugoslavije i u odnosu na istorijske periode koje obrađujete u drami?
ŠTIKS: Sasvim je jasno da, nakon ratova na teritoriji bivše Jugoslavije, mi živimo jednu drugačiju realnost. U tom smislu, ti ratovi su bili uspješni. Njihov cilj je bio da ljude razdvajaju po etničkoj i vjerskoj osnovi. Naša zajednička istorija koja nije fragmentirana, kako se to kaže u BiH, na konstitutivne narode, je nešto sasvim drugačije. Ona i dalje govori kroz taj prostor. Tako su svi moji likovi vrlo kompleksni, pa i u sebi vrlo multikulturalni, višejezični, a neki likovi nemaju, niti im je moguće utvrditi takav identitet, nego se samo zovu profesorica, šloser, vojnik, spikerica itd. Ja sam se namjerno dotakao te priče, jer multikulturalnost nije pitanje statistike kakvu nam danas daju o poznatom izjašnjavanju o nacionalnosti, jeziku i vjeri. Ona je pitanje toga kako mi doživljavamo sebe u datom prostoru spram istorije koja ima svoje tragične, ali ima, i te kako, i svoje sjajne stranice. Multikulturalnost je, dakle, pitanje kako mi nasljeđe prerađujemo i doživljavamo danas. Pokušao sam to pokazati u ovom tekstu koji, iako govori o nekim drugim vremenima, on govori i o nama danas. Tu se vraća pitanje koje je ključno - pitanje predrasuda. Predrasude, kao što sam rekao, nisu samo etničke, kulturne ili vjerske, nego su i klasne, predrasude koje utiču na negativan način na naše živote, pa, eto, i ova drama pokušava pokazati kako ih se može nadići. I baš tu se pojavljuje važna tema u ovoj predstavi, a to je uloga pozorišta. Pozorišta kao mjesta društvenih, političkih i kulturnih preispitivanja, mjesta susreta koji, vjerujem, kao što nas je učila antička grčka tragedija, donosi katarzu. Ja u tu pozorišnu katarzu vjerujem.
NN: Rođeni ste u Sarajevu, odrasli u Zagrebu, živite u Beogradu, povremeno radite u Edinburgu i Ljubljani, školovali ste se u Parizu i Čikagu, pa nam možete reći koliko se ovdašnje predrasude, muke i opsesije razlikuju od onih na Zapadu?
ŠTIKS: Mi uvijek volimo sebe prikazati kao najgore i vjerovati da je drugdje bolje i drugačije, ali nije. Ovaj svijet nam to pokazuje. Čak bismo mogli reći da ovi prostori sa svojom istorijom pokazuju možda i neki model za svijet koji mora jednom doći, a koji neće biti svijet ratova i sukoba. Nažalost, predrasude su dio nas. Psiholozi bi nam mogli objasniti da ih svako od nas ima i moglo bi se reći da se svako od nas svaki dan mora boriti sa vlastitim predrasudama, od rodnih predrasuda, do predrasuda spram fizičkog izgleda, predrasuda spram invalidnosti, nečijeg naglaska, nečije pozicije i uloge u društvu. Vidite koliko je predrasuda koje nemaju veze s time da li se neko zove ovako ili onako i da li je ovog ili onog porijekla. U tom smislu, vjerujem da ova predstava, iako je ukorijenjena u domaći kontekst, pokazuje nešto univerzalno. Dakle, predrasuda je bilo i biće ih, ali je pitanje samo kako se mi sa njima nosimo. Sretna društva nadvladavaju predrasude u produktivnom smislu, a nesretna društva rade nešto suprotno, politiziraju predrasude i tada, naravno, ni nasilje nije daleko.