Pozornica

Istorijska četiri mandata "Gospođe ministarke"

Istorijska četiri mandata "Gospođe ministarke"
Foto: Dražan Pozderović | Istorijska četiri mandata "Gospođe ministarke"

Svetlana Ceca Bojković diva je srpskog glumišta koju je, bar za mene, oduvijek bilo zadovoljstvo gledati na filmu i na televiziji.

Gledati je u pozorištu, to je već privilegija posebne vrste. Naspram zadovoljstva i privilegije, sa ovom glumicom imao sam sreću i čast, na neki način, da sarađujem kao pjesnik i kao novinar.

Ako se to saradnjom može nazvati, zajedno smo nastupili prošle godine na programu otvaranja jubilarnog pedesetog "Brankovog kola" u Sremskim Karlovcima.

Tom prilikom za doprinos poeziji i pjesnicima, Ceci Bojković uručena je Velika povelja "Brankovog kola". Druženje je nastavljeno u jednom restoranu tik uz Dunav. Za stolom, računajući domaćina, svega nas sedmoro ili osmoro.

Podsjećanje na ponoćni intervju

U neobaveznom razgovoru, Svetlana Bojković pričala je uglavnom o književnosti, sjećala se kako je na istom mjestu i nakon iste manifestacije trideset godina ranije sjedila sa Borislavom Pekićem i Branom Petrovićem, velikanima pisane riječi koji odavno nisu među nama. Sa posebnim žarom govorila je o protestima koji su za sutradan bili zakazani u Beogradu, a na kojima je trabalo da govori. To je bio protest protiv iskopavanja litijuma, odnosno protiv zagađenja životne sredine u Srbiji.

Kada sam govorio, ja sam govorio uglavnom o pozorištu. Pričao sam kako sam u Jugoslovenskom dramskom pozorištu gledao predstavu "Šuma" i sa kakvim sam oduševljenjem izašao iz sale. Pomenuo sam gostovanje fenomenalne predstave "Ateljea 212" "Moja ti" na Teatar festu "Petar Kočić" u Banjaluci i još neke komade. Posebna priča bila je o "Gospođi ministarki" Branislava Nušića, koju Ceca Bojković igra sa ansamblom Narodnog pozorišta Republike Srpske, a koju je na Velikoj sceni ove kuće postavila rediteljka Milica Kralj još 2006. godine.

"Sjećate li se da ste mi na proslavi poslije stotog izvođenja, iako je već bila ponoć, dali intervju u bifeu Narodnog pozorišta", pitao sam tada u Sremskim Karlovcima veliku glumicu. Ona je uz osmijeh odgovorila da se ne sjeća, ali da je lijepo što je pristala na intervju u taj sitni sat.

"Gospođu ministarku" sam gledao kao student neposredno nakon što je postavljena na scenu, gledao sam pomenuto stoto izvođenje 2018. godine i konačno, treći put, pogledao sam ovu predstavu prije sedam dana.

Mala škola glume na fotografijama

U petak, 4. novembra tekuće godine, naime, predstava je izvedena 108. i posljednji put. Publika, ansambl i uprava pozorišta znali su da se predstava nakon čak šesnaest godina skida sa repertoara i emocije su bile uzavrele. Karte su, čujem, planule u rekordnom roku. U pozorištu se čak počelo šaputati i o tremi glavne glumice. Nekoliko minuta pred početak predstave pomoćne stolice u sali, koje su obično rezervisane za novinare, u potpunosti su bile popunjene. Za mene i mog prijatelja Dražana Pozderovića Oskara, koji je u pozorište došao u ulozi fotografa, ovo se pokazalo kao dobra opcija, jer smo na kraju dobili odlična mjesta na balkonu. Iz povoljnog ugla, Oskar je imao priliku da uradi odlične fotografije Cece Bojković i ostatka ansambla, što je i učinio. Kada je gledalac u mraku pozorišne sale, on posmatra scenski pokret i sluša glas glumca, ali facijalne ekspresije, pogotovo ako je na udaljenijem sjedištu, u većini slučajeva mu promaknu. Na ovim fotografijama vidi se sve i njih bi vjerovatno bilo dobro pokazati studentima glume na nekom od časova na akademijama umjetnosti. O glumi Cece Bojković, čija je i obrva na visini zadatka dok igra, ovdje je suvišno govoriti. O tome, kao i o samoj predstavi, dovoljno je kazala publika dugotrajnim stojećim ovacijama u sali. Sala je, naravno, bila krcata kao šibica i u istoj, prilikom poklona glumaca, još uvijek sjedio je samo Oskar, koji nije odustajao od fotkanja. I dok je on zumirao lica glumaca Đorđa Markovića i Slađane Zrnić, koji su se nakon izlaska iz kože ministra Sime Popovića i njegove ćerke Dare, teško nosili sa ovim trenutkom, ja sam se sjetio Markovićevog intervjua koji sam nedavno gledao na televiziji.

Ceca, Kralj i Đuza ispunili misiju u Banjaluci

"Uvijek kada se skida neka predstava sa repertoara, kada se reže scenografija koja više nikad neće biti postavljena, mene duša zaboli", parafraza je onoga što je Marković rekao u tom intervjuu, a što su ovaj put mogli da osjete, uvjeren sam, skoro svi u sali. Nakon dugotrajnog aplauza, publici se obratio Aleksandar Stojković Piksi. Još uvijek u odjelu ministarskog zeta Čede podsjetio je prisutne kako se 2006. godine, na mjestu umjetničkog direktora Narodnog pozorišta Republike Srpske, nalazio Tihomir Stanić. Po Piksijevim riječima, Stanić je glavni "krivac" jer je u "Jazavcu pred sudom" Petar Kralj zaigrao kao David Štrbac, a u "Gospođi ministarki" Svetlana Bojković kao Živka i Vlastimir Đuza Stoiljković kao ujka Vasa. Tri velikana srpskog glumišta ispunili su misiju i pozorišnu salu godinama držali punom. Nije mi poznat podatak koliko dugo je "Jazavac pred sudom" ostao na repertoaru, ali "Ministarka" je, kako je to naglasio i Piksi, scenom vladala istorijska četiri mandata.

"Ovo je ministarka sa najdužim stažom, svake izbore dobija", rekao je Piksi.

Međutim, iako je predstava toliko dugo opstala, iako se ansambl radovao mnogim gostovanjima i nagradama, oni su, kako će naglasiti Piksi, i tugovali. U međuvremenu preminuo je Đuza, pa komad nije igran dvije i po godine. Kralj, koji je Đuzu dva puta mijenjao u ulozi ujka Vase, a koji je na neki način bio asistent prilikom generalnih proba svojoj ćerki Milici i kompletnom ansamblu, takođe je preminuo. Napustili su nas i Nebojša Zubović i Danilo Popržen, koji su igrali u originalnoj postavi. Ceca Bojković nekoliko godina živjela je u Finskoj, a jedina predstava koju je zadržala prilikom ovog boravka upravo je "Gospođa ministarka".

Povlačenje na vrijeme, dakle na vrhuncu karijere

U pretpandemijskom i pandemijskom periodu ansambl nije igrao više od tri godine. Predstava je, dakle, primila mnoge udarce, no opstala je i postala kultna mnogo prije nego što su posljednja dva izvođenja zakazana za 3. i 4. novembar ove godine.

"Sve najlepše uspomene me vežu za ovo pozorište, za ansambl, a bogami i za publiku koja nas je podržavala sve vreme igranja i davala nam podstrek i krila sve do večeras. Naravno da je dirljivo završiti sa tim, ali ja sam realna, imam dosta godina, tako da smatram da je bolje povući se na vreme, nego da me neka vrsta zdravstvenog hendikepa onemogući u igranju. To bi bilo tužno, ova predstava prosto nije zaslužila takav kraj", daje mi zvaničnu izjavu Svetlana Ceca Bojković nakon posljednjeg igranja "Gospođe ministarke", iz koje se, kako joj govorim, što se mene tiče, povukla na vrhuncu karijere. Ovaj put glumica me prepoznaje.

Sjeća se našeg druženja iz Sremskih Karlovaca, ali prije svega prisjeća se šesnaest godina igranja "Gospođe ministarke". Govori koliko se divno slagala sa ansamblom sve vrijeme, te da je predstava bila toliko dobra zbog timskog rada.

"To se uvek vidi. Ako tim sarađuje, ako diše, onda su kao u sportu uspeh i zadovoljstvo zagarantovani", ističe Svetlana Bojković, kojoj je ovo u blistavoj pozorišnoj karijeri tek drugi angažman van Beograda. Prvi je imala u Novom Sadu daleke 1984. kada je igrala predstavu "Glorija" Ranka Marinkovića. U novosadskoj predstavi, uz Svetlanu Bojković, prvu veliku pozorišnu ulogu još kao student ostvario je Tihomir Stanić, koji je mnogo godina kasnije kao umjetnički direktor na repertoar banjalučkog pozorišta postavio "Gospođu ministarku".

Posljednju repliku publika kao da nije čula

Kako će kazati Ceca Bojković, Stanić je imao veliko povjerenje u ansambl Narodnog pozorišta Republike Srpske, koji ona nije ni poznavala. To povjerenje, naravno, ansambl je i te kako pravdao i opravdao sve do posljednjeg izvođenja zajedničke predstave. Posljednji put na sceni sa Svetlanom Bojković igrali su već nabrojani Đorđe Marković, Slađana Zrnić i Aleksandar Stojković Piksi. Tu su bili i Muhamed Bahonjić Bah, Goran Jokić, Danilo Kerkez, Željko Stjepanović, Miljka Brđanin, Ljubiša Savanović, Slobodan Perišić, Ognjen Kopuz, Vedrana Mačković, Boško Đurđević, Snježana Mišić, Radenka Ševa, Koviljka Šipka, Zoran Stanišić, Saša Terzić, Gordana Milinović, Dragoslav Medojević i Dejan Andrić. U jednoj sceni u posljednjem igranju pojavila se i rediteljka Milica Kralj. Kroz ovu veliku klasičnu ansambl predstavu prošlo je još nekoliko glumaca. Samo u ulozi sinčića Rake smijenilo se njih četvoro: Boris Šavija, Zlatan Vidović, Rok Radiša i na kraju Danilo Kerkez. Za šesnaest godina, u životu, dijete je u stanju da završi osnovnu, srednju školu i fakultet. Sve te godine "Gospođa ministarka" odgaja generacije pozorišne publike u Banjaluci. Kako na sceni sinčić Raka nije mogao da nauči ni nekoliko riječi engleskog, Pera pisar nije napredovao dalje od administrativnog odjeljenja, a Živka nije uspjela da pokupuje sve novine i sakrije svoju bruku, tako ni publika u sali onu posljednju repliku "'ajde idite kući, idite", kao da još uvijek nije čula.

I nakon toliko vremena, publika ostaje vjerna Nušiću, koji je rekao da je bolje da se drama dešava u pozorištu, nego u životu. Ipak, njegovi likovi u pozorištu stagniraju kao što van pozorišta stagnira i mentalitet njegovog naroda.

Najveći među umjetnicima, najnormalniji među ljudima

Paradoksalno, pozorište nema uticaj na široke mase ljudi, a pojedinci u društvu na koje ima uticaj obično su ti koje i nema potrebe mijenjati nabolje.

"Nušić je jednako aktuelan u svoje vreme i danas. Ima čak i jedna knjiga koju je objavila Fondacija Ribnikar pre petnaestak godina i zove se 'Sve je kao nekad'. To su kolumne Nušićeve iz 'Politike'. On je pisao kolumne 1905. i 1906. godine. Zamislite kad je to bilo, a sve je isto kao danas, samo što se menja garderoba", ističe Ceca Bojković u našem razgovoru, nakon čega konstatujemo da su se mnogi Nušićevi likovi, na onoj životnoj sceni, do danas "povampirili", njihove mane u našem vremenu postale su gotovo normalne i toliko su se umnožile da ni sam pisac više ne bi imao nikakve simpatije za njih. Hipotetičko pitanje jeste da li bi podnaslov "Gospođe ministarke", da je danas pisan, glasio "šala" ili pak "tragedija" u četiri čina, no ostavimo ovakva pitanja sa strane. Klasična "Gospođa ministarka", pisana u Nušićevo vrijeme, a izvedena u naše, omiljena je predstava publike, koja se podjednako smije i Nušićevim replikama i glumi glavne akterke.

Za Živku kakvu smo gledali u prethodnih šesnaest godina preteklo je dovoljno simpatije od strane pisca, a neslućeno mnogo dobijeno ih je od strane kolega i gledalaca. Gledajući Svetlanu Cecu Bojković, ovi potonji, uvjerili su se u to šta je kreacija velikog umjetnika, a ja sam otišao čak i korak dalje. Uvjerio sam se u nepisano pravilo, a to bolje od mene svakako mogu da potvrde članovi ansambla Narodnog pozorišta Republike Srpske, da su najveći među umjetnicima najnormalniji među ljudima.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije