Zrinka Cvitešić, hrvatska glumica čiju su ulogu Lune u bh. filmu "Na putu" Jasmile Žbanić filmski kritičari u Berlinu pohvalili kao jednu od najboljih ženskih uloga na ovogodišnjem "Berlinaleu", kaže da joj je bila velika avantura snimati ovaj film.
U intervju za "Nezavisne", Cvitešićeva objašnjava kako je bila na pragu da odustane od ove uloge zbog toga što nije željela pohađati radionicu s klaunima.
NN: Možete li nam reći kako je uopće došlo do toga da Jasmila Žbanić baš Vas izabere za ulogu Lune?
CVITEŠIĆ: Odabir je bio dosta težak. Audicija je trajala osam mjeseci u četiri grada, Beogradu, Sarajevu, Zagrebu i Ljubljani. Jasmila je htjela vidjeti sve mlade glumce na ovim područjima i pronaći najbolje. Bila sma na audiciji tri ili četiri puta i posebno je zanimljivo da sam na svaku došla potpuno različita, potpuno drugačijeg izgleda. Prvi put sam došla s dugom frćkavom kosom, moje boje, drugi put sam bila plava, jer sam u Hrvatskoj već bila počela snimati film "Bela Bjondina". Treći put sam došla kao tifusar, jer smo snimali scenu u kojoj mene na trgu javno kažnjavaju i ošišaju mi kosu. I zadnji put, došla sam maltene ćelava, ošišana na jedinicu. Mislim da je Jasmila bila toliko zbunjena da me uslijed te zbunjenosti odabrala.
NN: Kako ste se spremali za lik Lune?
CVITEŠIĆ: Moram reći da nisam bila svjesna svih nijansi boja i svih dubina koje moram pronaći, a koje taj lik u sebi nosi. Naravno, moje prosvjetljenje desilo se na radinici na Zlarinu. Jasmila je u sedmom mjesecu organizirala radionicu klauna na Zlarinu koju je vodila Li Lang. To je bilo nešto na što ja uopće nisam željela ići zato što klaune mrzim još od Akademije. Dolazim iz one klase glumaca na Akademiji koja se očajnički borila da klauna ne bude. Bila sam užasno ljuta i zbog toga sam, zamalo, izgubila ulogu. Naravno, Jasmila je bila neprijatno iznenađena i ljuta. U Zagrebu mi je kazala da sam joj ja bila najuži izbor, međutim, kazala je da ne može riskirati s glumcem koji kaže ovo hoću, ovo neću, ne mogu... Rekla sam joj da se potpuno slažem s njom, te da ni ja sama sebe ne bih angažirala i to je za mene bila svršena priča. Tri tjedna nakon toga, ona me nazvala i rekla: "Znaš šta, ja ću ipak riskirati s tobom! Nadam se da se neću uništiti".
Rekla mi je da priprema sedmodnevnu radionicu na Zlarinu s klaunima. Dugo sam razmišljala i rekla sebi, otići ću. Ako mi to bude toliko teško, odlazim i boli me briga za film, za ulogu... za sve... Prvi dan mi je stvarno bio užasno težak i plakala sam svako malo. I onda kad se sve to složilo, krenula je nekako najljepša moja priča, što se tiče glume, ali i osobno. Tako da sam jako zahvalna Jasmili i Li što su me natjerale da prođem tu radionicu.
NN: Kako ste se pronašli u ulozi Lune i koliko ona ima podudarnih tačaka sa Vama osobno i sa Vašom pričom?
CVITEŠIĆ: Što se tiče samog Luninog lika i karaktera, zainteresirao me od prve, zbog toga što najviše volim likove koji pružaju mnogo različitih emocija, drugačije se ponašaju, nisu uvijek isti. Nisu uvijek dobri ili zli, nego su likovi koji imaju više nijansi između crne i bijele. Luna je lik koji je sve, ali nije samo crna ili samo bijela. Ono što je meni osobno bilo blisko u liku Lune je to što je ona istovremeno žena i dijete, jer i sama se još borim između to dvoje, mada mislim da glumac mora uvijek zadržati tu osobinu djeteta u sebi. Lunin senzibilitet mi je vrlo blizak, ta ratna priča i to zakopavanje mi je užasno blisko, ali bliska mi je i te kako i borba za ljubav. Tako da mi nije bio veliki problem konektovati se s tim likom.
NN: Mislite li da će publika u Sarajevu i Zagrebu na sličan način prepoznati tu Luninu priču?
CVITEŠIĆ: Vjerujem da hoće. Film je rađen u jednoj veoma pozitivnoj atmosferi i priča je dobra, tiče se svih nas.