Jovanka Stojčinović-Nikolić, dobitnica nagrade Udruženja književnika Srpske i grada Banjaluka za najbolju knjigu u 2009. godini za "Tamno oko ulice", do sada je objavila 12 naslova.
Između ostalih, dobitnica je i nagrada "Šušnjar", "Kočićevo pero", "Šumadijske metafore", "Dragojlo Dudić", nagrade Udruženja književnika sarajevsko-romanijsko-drinske podružnice za neobjavljen rukopis...
Zavičaj, ali i svakodnevne životne situacije zaodjenute u neočekivane metafore i poetske slike spadaju u tematsko-motivske opsesije Stojčinović-Nikolićeve. Uz priču o nagradi, one su dio i ovog razgovora usredsređenog upravo na poeziju i njeno mjesto u životu književnice.
NN: Nagrada koja će Vam biti uručena danas jedna je u nizu nagrada za poeziju koje ste dobili. Da li je očekivana i koliko nagrade zapravo znače piscu?
STOJČINOVIĆ-NIKOLIĆ: Dobro je kada čovjek doživi da ga prepoznaju po vrijednostima, posebno kada se za njih izbori njegovo djelo.
Sve dosad dobijene nagrade prihvatila sam i doživjela s velikim poštovanjem, odnoseći se prema njima kao prema živom biću kome sam stalni dužnik, uz želju da to na neki način nadoknadim. Potvrda svega toga je i ova nagrada Udruženja književnika Srpske, banjalučke podružnice i grada Banjaluka, pri čemu je dimenzija mog uspjeha ponosa i radosti produbljena. Kada sam knjigu poslala na konkurs, nisam o tome uopšte razmišljala. Štaviše, znajući da su konkurisala djela poznatih i priznatih autora nisam ništa idealizovala, nego sam sve vrijeme razmišljala da li će žiri zadržati pažnju i da li će uopšte primijetiti moju knjigu. Ova nagrada za mene je veliki i svečani trenutak koji me stigao u času kada se nisam baš mnogo nadala, preokupirana poslovnim opterećenjima.
NN: Lako je uočiti napredak u Vašim knjigama. Kao rijetko koji pisac pratite trend da svaku narednu učinite boljom. Kako uspijevate u tome?
STOJČINOVIĆ-NIKOLIĆ: Moj muž je saznanje o nagradi prokomentarisao: "Pa i 'Ključaonica' je odlična knjiga, samo što je niko nije primijetio". Strpljivost i ljubav su pobjednici u svakoj igri. Zapravo, nikada nisam uzela papir i olovku ili odredila vrijeme i sjela za sto i pisala. Pjesme se prosto same od sebe pišu... Okruženi smo pjesmama kao životima, samo ih treba prepoznati, otkinuti kao sa grane jabuku i pustiti da dozri. Ja živim vrlo brzo, burno i na nekoliko kolosijeka. Tako imam i više izazova i motivacija, ali i strpljenja. Ovu knjigu sam pisala skoro četiri godine.
NN: Vaše poetske opsesije su zavičaj, roditelji, porodica i čitav spektar osjećanja među ljudima i u čovjeku, od prijateljstva i ljubavi do suštinske usamljenosti pojedinca. Šta je to što utiče na ovakav motivski odabir i kako je primjetno iz knjige u knjigu širenje ovog motivskog kruga. Šta je to što biste još željeli opjevati, a niste?
STOJČINOVIĆ-NIKOLIĆ: Moj motivski "krug" se širi od 1975. godine kada sam objavila prvu zbirku poezije. Naravno, sve ono što živim s vremenom postaje inspiracija. Godinama ne prestajem pisati o roditeljima i zavičaju, o svjetlosti preostaloj ili dolazećoj, o prijateljstvu i životnim nedaćama, o ljubavi prema čovjeku, travki, ptici, nažutjelom listu kupine... Ponekad mislim kako više neću imati o čemu da pišem, posebno o zavičaju, jer u svakoj knjizi nalazi se po jedan zavičajni ciklus. Međutim, sa 20 godina zavičaj sam drukčije doživljavala nego u godinama poslije toga. Naprosto, zavičaj je plod koji dozrijeva godinama. Tako i moj osjećaj prema njemu i svemu drugom što je u centru mog interesovanja.
Prije petnaestak godina napisala sam oko 50 pjesama o Ozrenu, u vremenu kada je njegovo veliko, kosmato tijelo krvarilo, jer tada se desio rat. Nažalost, ostavila sam ih da "odstoje" i tako su završile negdje u hrpi papira, tako da mi je to ostala neispunjena želja i dug. Moram priznati da sam bila velika kukavica. Kad god bih se vraćala pjesmama o Ozrenu osjećala sam veliki nemir, nelagodu i patnju koje se ni do danas nisam odrekla. Eto, Ozren je ostao moja neopjevana želja, živi dokaz vremena koje nije uspjelo izmijeniti moj ponos na njega kao na mjesto-gromadu, koja nas mitski sa zemljom i vasionom veže.
NN: Kao radnik u kulturi sreli ste mnoge poznate umjetnike. Ko je na Vas ostavio poseban utisak? Da li su umjetnici zahtjevni za saradnju?
STOJČINOVIĆ-NIKOLIĆ: Ponekad me prijatno iznenadi vrlo neposredan i prijatan odnos ljudi koji vladaju scenom, koji se rađaju jednom u vijeku kao što je Darinka Matić-Marović. Odnos prema umjetnicima se godinama gaji i jača i on je uzajaman. Nikada nisam imala problema jer sam tako odgojena da poštujem dogovor koji je nastao u toku razgovora, a ne ugovorom sa izvođačem programa, što govori o ljudskim vrijednostima organizatora.
Pitanje kulture je pitanje hrabrosti
NN: Godinama ste aktivno učestvovali u kulturnom životu Doboja kao direktor Kulturnog centra. Koliko je teško raditi u kulturi, istovremeno se i baveći njome kao stvaralac, i čemu ste davali prednost?
STOJČINOVIĆ-NIKOLIĆ: Pitanje kulture je pitanje hrabrosti ukoliko je prisutna svijest o njoj. Naizgled, reklo bi se da je to lijep i zanosan posao, posao pobjede nad onim što nije kultura. Da bi se to u cjelosti shvatilo, kulturu bih izjednačila sa kućom u kojoj moramo živjeti, a hraniti se svako po svojoj potrebi. U protekloj deceniji organizovala sam više od 650 kulturnih manifestacija iz svih oblasti kulture. U tom periodu izrasle su i stalne manifestacije po kojima je Doboj uveliko sebi obezbijedio prepoznatljiv prostor... I što je najvažnije, Doboj je grad koji ima odličnu publiku, zainteresiranu za kulturna dešavanja.