Svojatanje književnika, kao što su Ivo Andrić i Meša Selimović, je neshvatljivo i loše, kaže Dušan Karpatski, jedan od najpoznatijih slavista u jugoistočnoj Evropi.
Ovaj češki književnik, koji je preveo više od 100 djela autora s prostora bivše Jugoslavije, boravio je ovih dana u Sarajevu, gdje je otvorena izložba posvećena njegovom radu.
"Kada sam Ivu Andrića 'ubacio' u hrvatsku književnost, malo su se pobunili tamo, kažu nije on hrvatski pisac. A, ja se čudim, jer znam da je na početku objavljivao poeziju među hrvatskim piscima. Andrić jeste većinu svog opusa objavio na ekavici, ali je isto tako činjenica da je u najviše njegovih djela tematizirana Bosna. Zbog toga je on i srpski i hrvatski i bosanski pisac. Jeste da je u svojim pisanjima dosta puta iskrivljavao činjenice, ali ne može niko reći da Ivo Andrić nije bio veliki umjetnik. Bio je", kaže Karpatski u intervjuu za "Nezavisne".
NN: Prevodili ste i Selimovića.
KARPATSKI: S Mešom sam se dosta družio. Preveo sam njegove romane "Derviš i smrt" i "Tvrđava". Njega nikada ne bih okarakterisao kao srpskog pisca, iako je veliki broj svojih djela objavljivao u Beogradu.
NN: Dosta ste prevodili i druge velike pisce s prostora bivše Jugoslavije.
KARPATSKI: Prevodio sam mnogo, preko 100 knjiga literature pisane na srpsko-hrvatskom jeziku. Bio sam urednik Krležinih izabranih djela koja su izašla u devet knjiga. Od toga sam preveo roman "Na rubu pameti", tri debele knjige eseja, gotovo kompletne njegove mladalačke dramske legende i njegove i dramu "Aretej" i još nešto poezije sada za moju posljednju antologiju hrvatske poezije.
NN: Koliko se danas u Češkoj prevode autori s ovih prostora?
KARPATSKI: Nešto malo. Najviše se prevodi beletristika s engleskog jezika. Pretpostavljam da je i kod vas tako. Također se dosta prevodi s njemačkog, španjolskog, portugalskog. Moram istaknuti da se češka publika i prevodioci vraćaju ruskoj literaturi, jer je postala zanimljiva zbog novih struja tamo. Prevodi djela s prostora bivše Jugoslavije zavise o volji izdavača, sponzorima, kao i o nama, prevodiocima, koliko nas još ima i koliko smo još u stanju to raditi. Objavio sam prošle godine veliku Antologiju hrvatske poezije, od srednjeg vijeka, tj. od Baščanske ploče do Branka Maleša, oko 20.000 stihova. Prepjevao sam "Smrt Smail-age Čengića", četvrti put u češkoj povijesti.
NN: U periodu komunizma dugo niste objavljivali ništa pod Vašim imenom. Imali ste dosta problema sa sistemom?
KARPATSKI: Da, imao sam problema i zbog "Praškog proljeća", ali tu smo se borili. Rano sam se počeo baviti djelom Miroslava Krleže, još kao student. Godine, 1958. preveo sam jedan njegov esej i svi su ga prihvatili sa oduševljenjem. Zamoljen sam da napravim mali izbor njegovih djela i kad sam to uradio, izdavač mi kaže: "Napravili ste jedno veoma lijepo štivo, ali mi ga ne možemo štampati, jer bi nas zatvorili"! Ta djela su objavljena 2000. godine, tek nakon 42 godine. Kad su prestale političke (ne)prilike, onda su se pojavile ekonomske nevolje kapitalizma koji ne drži do prave kulture, nego do šou-biznisa.
NN: Šta ste posljednje čitali iz suvremene bh. književnosti?
KARPATSKI: Objavio sam "Antologiju književnost BiH pod opsadom" i tamo sam puno prevodio Izeta Sarajlića, mog starog prijatelja čiju poeziju, inače, nisam htio prevoditi, međutim, odjedanput je ta njegova muza progovorila za mene pravim glasom i oko 69 pjesama uvrstio sam u tu antologiju. Uvrstio sam i meni najdraži tekst Feride Duraković o majci. To je prava pjesma, iako pisana prozom. Dosta sam uzeo iz "Sarajevske knjige mrtvih" Josipa Ostija. Preveo sam i "Elijahovu stolicu" Igora Štiksa, mladog sarajevskog pisca koji živi u Zagrebu. Ta knjiga mi je draga iz dva razloga; prvo zbog svoje židovske teme, a drugo što se odvija u Sarajevu pod opsadom i što veoma zorno opisuje stanje u kojem je tada taj grad bio.
NN: Dosta ste prevodili i srpsku književnost. Koliko pratite srpsku književnu scenu?
KARPATSKI: Da me pitate koliko pratim suvremenu češku književnost ne bih vam znao odgovoriti, jer sam sticajem okolnosti zadnjih pet, šest godina bio uglavnom antologičar. Volio bih napraviti veliku antologiju srpske poezije. Imamo puno toga prevedeno, a 1990. godine objavio sam antologiju "Šta se desi na Kosovu ravnom". Tamo imate sve ono najstarije veznao za kosovsku legendu, za kneza Lazara. Dosta smo se bavili tim odjekom kosovske legende kod Dučića, Pavlovića. Malo sam upućen u dešavanja na književno sceni u Srbiji, jer Beograd sa mnom posljednjih godina ne komunicira. Možda sam ja kriv, možda nisam, možda je neko drug. Ne znam. Volio bih napraviti i antologiju bh. poezije. To bi bila prelijepo, pošto u vašoj poeziji ima dosta orijenta.
NN: Kakvi su Vam utisci u Sarajevu?
KARPATSKI: U Sarajevu sam prvi put bio 1964. godine. Dolazio sam i nakon potpisa Dejtonskog sporazuma. Bio sam u delegaciji tadašnjeg predsjednika Češke Rrepublike Vaclava Havela, kao njegov prevodilac. Bio sam i u Banjaluci mnogo puta, ali otkako su srušili najljepšu džamiju Ferhadiju, ne želim više tamo odlaziti.
Zašto nisam htio prevesti Tuđmanova "Bespuća"
NN: Preveli ste djelo Ivana Aralice, a istovremeno ste odbili prevesti "Bespuća" bivšeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Zašto?
KARPATSKI: Kada su počela ta čudna previranja u bivšoj Jugoslaviji, molili su me da napišem nešto o toj situaciji. Nisam se osjećao dovoljno obaviještenim, pa sam nazvao dobrog prijatelja, hrvatskog izdavača Zlatka Crnkovića. Rekao mi je: "Stari, kod mene sjedi autor jedne takve knjige i zove se Ivan Aralica". Preveo sam njegovu knjigu i posebno mi se dopala jedna Araličina rečenica: "Nije važno čija je Bosna, nego uz koga je Bosna". I dan-danas mislim da bi mnogo manje muka bilo da su je se svi i pridržavali. Poznavao sam lično Franju Tuđmana, s kojim me je upoznao Miroslav Krleža. Godine 1968. s velikim oduševljenjem čitao sam Tuđmanov tekst "Velike ideje, mali narodi". Cijenim Tuđmana, ali ne mogu prevesti "Bespuća", to je suviše jednostrana knjiga. Osim toga, taj gospodin predsjednik je izjavio da mu je drago što mu žena nije ni Srpkinja, ni Židovka, a kako sam ja po ocu polužidov, možda predsjedniku ne bi bilo drago da ga prevodi polužidov! Isto tako sam Ivi Sanaderu odbio prevesti njihovu Antologiju ratne poezije. Rekao sam: "Nemojte se ljutiti, ali to je prepatetično za češku publiku".