FIRENCA - Italijanski renesansni slikar Karavađo koristio je revolucionarne optičke instrumente i "fotografisao" svoje modele, i to nekih 200 godina prije pronalaska kamere, tvrde firentinski eksperti.
Ovaj poznati umjetnik iz 16. vijeka, koji je poznat po svojoj dramatičnoj kjaroskuro tehnici, koristio je čitav niz tehnika koje su zasnovane na današnjoj fotografiji.
"Karavađo je radio u mračnoj sobi, a svoje modele je osvjetljavao svjetlom koje je dolazilo kroz rupu na vrhu plafona", kaže Roberta Lapuči, koja predaje na prestižnom Studio Art međunarodnom centru u Firenci, i dodaje:
"Zatim je, koristeći sočiva i ogledalo, tu sliku projektovao na platno."
Karavađo bi potom "fiksirao" sliku koristeći supstance osjetljive na svjetlost i to je radio oko sat i po. Za fiksiranje je korisio olovo pomiješano s hemikalijama i mineralima, koji su kasnije bili vidljivi u mraku.
Lapučijeva misli da je Karavađo koristio fotolumuniscentni prah, koji je uzimao sa svitaca, koje su u to vrijeme hvatali i koristili za specijalne efekte u pozorišnim predstavama.
Jedan od elemenata koje je Karavađo koristio za mješavinu kojom je fiksirao projektovanu sliku bila je i živa, koja izaziva razdraženost pri dužem izlaganju, što objašnjava njegov nezgodan temperament po kojem je bio poznat.
Upravo zbog svog temperamenta bio je poznat po tučama, a u jednoj tuči smrtno je stradao Ranucio Tomasoni, zbog čega je Karavđo morao napustiti Rim i preseliti se na Maltu.
"Mislim da mu je sve hemikalije, kao i sugestije kako da radi, dao njegov dobar prijatelj Đovani Batista, koji je bio fizičar po zanimanju", kaže Lapučijeva i dodaje:
"Karavađo je bio izuzetno povezan s intelektualcima, posebno onima koji su proučavali oblast optike."
Stručnjaci smatraju da je Leonardo da Vinči bio prvi koji je opisao tamnu sobu, a Karavađo je bio prvi koji ju je koristio.
Roberta Lapuči, koja je tokom svog istraživanja sarađivala sa Dejvidom Hoknijem, koji je 2001. godine napisao "Tajna saznanja", kaže da su, pored Karavađa, revolucionarne optičke instrumente koristili i flamanski umjetnik Antoni van Dijk i francuski neoklasik Žan Ogist Dominik Ingre.
Istoričari umjetnosti smatraju da su sve ovo pretpostavke koje nisu dokazane i kao takve umanjuju genijalnost umjetnika.
"Moram priznati da ima dosta dokaza, posebno kada je u pitanju Karavađo, naročito jer se zna da on nikada nije radio skice za svoje slike, već je odmah slikao", kaže Lapučijeva dodajući da je zbog toga "skoro sigurno da je koristio tehniku projekcije za slikanje svojih djela".
Taođe, jedna od zanimljivosti jeste da je većina njegovih modela koje je slikao bila ljevoruka, što objašnjava da je riječ o slici koja je projektovana na platno bila obrnuta kao odraz u ogledalu.
"Ova, nazovimo, anomalija ne primjećuje se u njegovim kasnijim radovima, što znači da je koristio daleko naprednije instrumente", kaže Lapučijeva.
Ona kaže da njeno otkriće ni najmanje ne umanjuje njegovu genijalnost. "Njegova genijalnost i poznavanje određenih tehnologija su sami po sebi neupitni. Štaviše, nije dovoljno samo projektovati slike na platno i postati Karavađo", tvrdi Lapučijeva.