BANJALUKA - Takmičarski program 27. izdanja Teatar festa "Petar Kočić" počeo je u utorak naveče na Velikoj sceni Narodnog pozorišta Republike Srpske (NP RS) predstavom "Kiselina" u izvođenju ansambla Bosanskog narodnog pozorišta (BNP) Zenica.
Predstava je nastala prema tekstu Asje Krsmanović i u režiji Nermina Hamzagića, a u koprodukciji BNP Zenica, 23. festivala bosanskohercegovačke drame "Zenica 2024" & Scene MESS Sarajevo.
Jedan muškarac (Benjamin Bajramović), njegovi supruga (Selma Mehanović), majka (Gordana Boban), ujak (Mirvad Kurić) i baba (majka njegove majke i ujaka) su likovi kroz koje je na vrlo emotivan način prikazan dijapazon porodičnih odnosa.
Porodična tradicija i ono što ovu familiju okuplja svake godine u jesen jeste kiselina - spremanje kiselog povrća za zimnicu.
Iako je odmah na početku jasno o kakvoj je kiselini riječ, kroz odvijanje predstave vidimo da je kiselina u ovom slučaju i metafora za ukiseljene porodične odnose i potisnute emocije.
Preko arhetipskih uloga i odnosa na relaciji majka - sin - kćerka, brat - sestra, snaha - svekrva, ujak - sestrić itd., zenički ansambl je ipak uspio da iznenadi i da publiku uvjeri u istinitost sirovih emocija koje su predstavljene na sceni.
Skromna scenografija sa jednim stolom, stolicom i nešto povrća dodatno pomaže da se fokus stavi na likove, a tegle za zimnicu su ujedno mikrofoni, ladice, instrumenti i rekviziti.
Već nakon drugog čina publika shvata da je Asja Krsmanović u ovom komadu opisala isti događaj, pripremanje zimnice, samo godinu dana kasnije i u drugačijim okolnostima.
Umjesto očekivanog i prirodnog toka života u kojem porodicu prva napušta stara, dementna i gotovo nepokretna baba, Krsmanovićeva pred ovu malu zajednicu stavlja suočavanje sa surovim životom u kojem umire neki drugi član porodice.
U cikličnom ponavljanju iste scene vidimo četiri različite porodice, jednu koja je ostala bez sina, jednu koja je ostala bez snahe, jednu koja je ostala bez majke i jednu koja je ostala bez ujaka, čime se još jednom potvrđuje Tolstojevo da je "svaka nesrećna porodica nesrećna na svoj način".
Ansambl iz Zenice jeste prikazao iste likove, ali kroz seciranje najintimnijih ćoškova vidimo da su oni u potencijalnim scenarijima izrasli u različite porodice, sa različitim tugama, različitim izazovima i različitim životima.
Sve ove porodice imaju bolno poznate situacije u kojima je svako u pravu i u kojima svako ima svoje viđenje situacije i svoju istinu, ali žaljenje za grubim riječima i nepromišljenim postupcima dolazi tek kad neko od familije umre.
"Uvijek se dotičemo tog pitanja, da li je to stvar licemjerstva u nama kad izgubimo nekoga, da li žalimo tog nekoga koga smo izgubili ili žalimo sebe i svoje nedovršene poslove", rekao je Mirvad Kurić na okruglom stolu nakon predstave.
Pored pokušaja raslojavanja konflikta i sukoba različitih generacija, ovaj komad otvara i pitanje nošenja sa gubitkom, odnosno prihvatanja smrti onih koji su nam dali život i koji čine naš život.
Autorka dramskog teksta u svakom činu nalazi isto rješenje, a ono je porodica, makar ona bila i krnja.
Tokom predstave publika ne saznaje imena likova sa scene, oni nemaju pripisan identitet, samo ulogu i odnos sa drugima, što publici još lakše omogućava da ih doživi kao svoje.
Teške teme se lakše gutaju kada imaju glazuru od humora, a u "Kiselini" je ta glazura prirodna, spontana, pitka. Ovo se posebno ogleda u liku babe, koju kroz scene tumači onaj lik koji u predstavi više nije među živima. Baba je dementna, tvrdoglava, a iz priča saznajemo da nije bila prijatne naravi ni dok je bila zdrava, ali na rijetke momente kad je svjesna baba je empatična, emotivna, brižna. Ona je korijen porodice, neko ko je još svojim prisustvom drži na okupu i neko ko je započeo porodičnu tradiciju pravljenja kiseline i kroz godine iskustva recept doveo do savršenstva.
Za posljednji čin autori se odlučuju da konačna verzija predstave bude da je naredne godine ipak preminula baba. Svim likovima na sceni je ovaj scenario lakši, ali je publika kući otišla sa težinom u grudima i knedlom u grlu.
Glumci su nakon predstave rekli da je glavni cilj predstave podstaći publiku da nazove svoje članove porodice i upita ih kako su, pa neka to bude glavna poruka i ovog teksta.
