Da se bavim samo pisanjem, morala bih da imam bogatog muža ili veliko nasledstvo. U ovim krajevima u principu se ne može živeti uopšte, jer je preživeti od poštenog rada jako teško, kaže Sanja Domazet, beogradska književnica koja je za roman "Ko plače" dobila nagrade "Meša Selimović" i "Žensko pero", a njene biografske drame o slavnim ličnostima igraju se u Srbiji i Bugarskoj.
Po svojoj drami "Punjene tikvice", zajedno sa Slobodanom Šijanom, napisala je scenario za cjelovečernji film. U četvrtak naveče u Kulturnom centru Banski dvor u Banjaluci promovisala je zbornik eseja "Anatomija zanosa" i knjigu drama i priča "Moć maske", a tom prilikom za "Nezavisne" je progovorila o polnom određivanju pisma, tajnama iz kojih stvaraju umjetnici, neznanom o znanom...
NN: Aktuelne su rasprave o tome postoji li žensko pismo u srpskoj literaturi ili ne. Treba li književnost rodno određivati?
DOMAZET: Dok god iz žene piše animus mi ne govorimo o ženskom pismu. Međutim, u trenutku kada žena krene da piše iz anime, iz tog svog ženskog dela, krećemo da govorimo o ženskom pismu. Ne verujem i ne mogu književnost da delim na žensku i mušku. Slažem se s konstatacijom da je sve više žena prisutno na našem i svetskom planu. Ako pogledamo ko je dobio Nobelovu nagradu za književnost videćemo da je više žena u poslednjoj deceniji dobilo to priznanje nego u prethodnih sto godina. U Srbiji se danas mnogo prevodi, mnogo nam knjiga dolazi od autorki s Istoka. Imam utisak da toliko silno prevodimo sve te autorke koje govore o iskustvima koja nisu nimalo lepa, zato što još nismo spremni da progovorimo o sopstvenim životima.
NN: Vaše drame bave se biografijama poznatih ličnosti kao što su Danilo Kiš, Frida Kalo ili Koko Šanel. Kako napisati nešto novo o osobama o kojima je mnogo toga poznato?
DOMAZET: Nikad se ne zna sve. Ne znamo sve ni o sebi. O Mileni Barili jako se malo zna iako je živela u 20. veku, život je završila u Americi, a još ne znamo kako je umrla. Kažu da je umrla od slabosti srca, međutim ima i drugih mogućnosti koje takođe možemo uzeti u obzir. Kad uđete u prostor delovanja nečijeg života i biografije susretnete se s mnogim nepoznanicama. Jedan od najpoznatijih ljudi u istoriji čovečanstva je Vilijem Šekspir. U Nacionalnoj galeriji sam videla seriju njegovih lažnih portreta i jedan za koji se misli da je pravi, a možda i nije. Dakle, od Šekspira znamo samo da je postojao, da je imao troje dece, da je žena bila starija od njega, da mu je umro sin Hamnet, kao i da su ostale sačuvane dve knjige iz njegove biblioteke - "Ogledi" od Montenja i Ovidijeve "Metamorfoze". Svaki čovek u suštini je ponor gde možete kopati do beskraja. Najslavniji su najtajnovitiji, jer ljudi iz tajne stvaraju.
NN: Može li se živjeti od pisanja?
DOMAZET: U ovim krajevima u principu se ne može živeti uopšte. U startu je ovde život napravljen tako da se od poštenog rada živi jako teško. Međutim, od onoga što veoma volite i čime se bavite s ogromnom strašću i ljubavlju možete da živite jer mnogo dobijate na duhovnom planu. Da se bavim samo pisanjem, onda bih morala imati bogatog muža ili veliko nasledstvo. Čak je i najslavniji među filozofima Šopenhauer prodao svega nekoliko primeraka svog dela za života, dok mu je majka bila bestseler pisac herc romana. Od samog pisanja se može živeti ukoliko vam se knjige dobro prodaju, ukoliko dobijate književne nagrade i imate tiraže, ali je uvek dobro imati još nešto. Tako, na primer, ja predajem na Fakultetu političkih nauka, jer mi taj posao ostavlja dovoljno vremena za pisanje. Najidealnije bi bilo da se bavite samo pisanjem, ali ovo nije Eden.
NN: Ocijenili ste da je teatar vremenska mašina koja pruža ono što život ne može. Da li je teatar otporan na vrijeme?
DOMAZET: Teatar je otporan zato što je vrsta hrama. On je ponikao iz jedne vrste religije. Grci imaju boginju Taliju koja ga štiti. Teatar je vrsta obrednog čina koji je sačuvan. On se menja, imamo neverbalni i verbalni, novo tumačenje klasika, ali on nikada neće prestati da postoji jer je čovek u osnovi igrač u sebi i zbog toga hrli u pozorište.