Ovogodišnji laureat nagrade "Meša Selimović" za najbolji roman s područja Srbije, Crne Gore, Hrvatske i BiH, koja se dodjeljuje na književnim susretima "Cum grano salis" u Tuzli je Mirko Kovač. Njegov posljednji roman "Grad u zrcalu" osvojio je žiri iako je konkurencija bila jaka.
NN: Roman "Grad u zrcalu" je već okićen nagradama u Crnoj Gori i Hrvatskoj. Šta Vam znači ova tuzlanska nagrada?
KOVAČ: Sve su nagrade jednako važne i ugodne, ali ova ima emotivnu, nostalgičnu notu, pogotovo što je došlo vrijeme kad se dobijaju nagrade nazvane po imenu pisaca koje ste poznavali, koji su, nažalost, već otišli. Ja sam Mešu Selimovića osobno poznavao, nismo bili bliski prijatelji, ali je svaki susret bio vrlo ugodan i mislim da mi je bio naklonjen. Mislim da ne bi imao ništa protiv što sam dobitnik nagrade koja nosi njegovo ime. Meša je bio sjajan orator, sjajan govornik, i naravno, sjajan pisac, pogotovo kad se govori o romanu "Derviš i smrt". Nepravedno govore da su mu ostale knjige slabije, ali to nije tačno. On ima sjajnih pripovijedaka koje su malo zapostavljene kao rod. U njegovim zbirkama pripovijedaka ima zaista onih za koje možemo reći da su briljantne. Sve u svemu, kad govorimo o Meši, govorimo s velikim poštovanjem i dobro je da ovdje postoji nagrada koja nosi njegovo ime. U Beogradu postoji nagrada "Meša Selimović", koju je ove godine dobio Velikić, čiji roman je bio u konkurenciji i ovdje. Mislim da je ta nagrada malo iskompromitirana i to je nepravedno, to Meša Selimović nije zaslužio.
NN: "Grad u zrcalu" je roman s autobiogafaskim elementima, koliko je on zapravo ogledalo Vašeg djetinjstva i života?
KOVAČ: Svaki pisac kao osnovu malo koristi vlastitu sudbinu, priču iz svoje porodice, svog vremena. Međutim, jedan je veliki autor rekao da se ne može napisati autobiografska priča, jer pišući prelazi u fikciju. Mislim da sam koristio samo nešto iz mog djetinjstva, ali je dugo trebalo čistiti, birati, ne dopustiti da se bilo kako skrene. To je vrlo zahtjevan posao kad se radi ovakva vrsta literature, ispovijesti. Mi se ispovijedamo. Ništa ne smijemo napraviti što je suvišno. To jeste zrcalo i djetinjstva moga i vremena u kojem smo živjeli, vremena koje je nestalo. Mene, inače, opsjeda ta prolaznost, sve se udaljava, svako će od nas negdje otići i vrijeme će juriti za nama. Mi smo samo mali djelić tog ogromnog kotača vremena i ja sam htio spasiti nešto što je posebno, neku vrstu prolaznosti, ne dati joj da prođe.
NN: Sa djelom "Gubilište" Vi ste zakoračili u književnu scenu, ali Vam je to donijelo brojne neugodnosti, politička proganjanja. Da li danas osjećate veću slobodu i da li ste slobodnije pisali ovaj roman?
KOVAČ: Mene uopće nije zanimalo što su me napadali, ja sam svoju slobodu izborio i onda. I tu sam slobodu koristio, makar došao u sukob sa društvom, politikom, ideologijom... Onoliko koliko sam htio, to sam radio. Sloboda je nešto što je humano, niko vam je neće dati, vi se morate izboriti za nju. Ja vjerujem da sam se izborio za slobodu pisanja i stvaranja, ne mislim na neku drugu slobodu, mene ne zanima sloboda u nekom filozofskom, društveno-politički smislu, nego čisto književnom. Čak mislim da postoji ta tajna društva, da taji neku vrstu cenzure, da se vi ipak dovijate kako ćete prevariti cenzora, kako ćete ga nadmudriti i to je onda iznalaženje forme i borba za sredstva, za način pisanja. Nisam ništa dobio sa svim ovim što je danas sloboda očitija nego u odnosu na vrijeme ideologija. Danas me niko neće progoniti zbog bilo koje rečenice. Ja sam sve ovo vrijeme pisao vrlo kritički.
NN: Koliko pratite književnu scenu u BiH? Imate li dojam da knjiga danas teže pronalazi put do čitaoca?
KOVAČ: Mislim da da. Ali, ko hoće da se zainteresira za knjigu, njega ništa neće spriječiti. Samo je pitanje da li ima interesa, da li su ljudi zaokupljeni nečim drugim, nekim težim problemima. Nažalost, ne pratim mnogo ono što se zbiva u našim susjednim državama, pratim više hrvatsku književnost. Sad sam više zainteresiran za grupu mladih pisaca iz Beograda, veoma su dobri, uređuju list "Beton".
NN: Čini li Vam se da Internet guši knjigu?
KOVAČ: Mislim da ne. Književnost kao umjetnost se ne može ničim potisnuti, nema tog medija koji je može potisnuti. To su stalno pričali kad se pojavio film, svojevremeno da će televizija pojesti književnost. Nije se to dogodilo. Jer, knjiga je intima i ljudi se stalno njoj vraćaju. Uzbudljivije je čitati knjigu u ruci nego na ekranu. Mislim da književnost nije ugrožena.
NN: Šta trenutno radite?
KOVAČ: Trenutno sam u filmskom poslu, ali spremam roman na kojem sam dugo radio, od početka devedesetih godina. O raspadu Jugoslavije, ne kao državne tvorevine, već raspadu porodica, brakova, nestancima ljudi, odlascima, o ljudima koji su otišli u daleke svjetove. Sam sam dio tog rasutog svijeta. To je naša sudbina. Tu postoje lične priče, lične drame, o rasturenim brakovima samo zato što su ljudi druge nacije. To je najbesmislenije.
NN: Kakav je to Vaš filmski angažman?
KOVAČ: Ja sam scenarista, biće to koprodukcija, ući će u taj projekat i Amerikanci. Radi se o temi Vukovara. Još prikupljamo dokumentaciju o Vukovaru, o njegovoj blokadi, proboju i njegovom padu.
NN: Tema je osjetljiva, očekujete li kritike neke strane?
KOVAČ: Očekujemo kritike, a mi ćemo praviti film na osnovu dokumenata, sa snažnim sudbinama i snažnim odnosima djevojke Srpkinje i mladića Hrvata. To može biti za godinu-dvije.