BANJALUKA - Predstava "Ko je ubio Dženis Džoplin" u četvrtak uveče, četvrte takmičarske i ukupno pete večeri Teatar festa "Petar Kočić", naišla je na opšte oduševljenje banjalučke publike. Duh šezdesetih godina prošlog vijeka vladao je salom Narodnog pozorišta Republike Srpske, za šta su najzaslužnije dvije Dženis Džoplin, glumice Bojana Milanović i Sonja Isailović.
Inače, komad je rađen po tekstu Tijane Grumić i u režiji Sonje Petronijević, u koprodukciji Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada i Omladinske prestonice Evrope Novi Sad (OPENS), a uz Milanovićevu i Isailovićevu igraju i Stefan Vukić, Dimitrije Aranđelović, Vukašin Ranđelović, Petar Banjac, Filip Grubač i Igor Sakač.
Ovaj prilično mlad ansambl u prosjeku otprilike ima godina kao Dženis Džoplin u trenutku njene prerane smrti i ta mladalačka energija, uložen trud i ljubav naprosto se osjete sa scene. Muzika u predstavi je odsvirana uživo, a pored kompozicija Dženis Džoplin, čujemo i pjesme Besi Smit, Arete Frenklin, Skota Mekenzija i Džima Morisona.
Jedna Dženis umire u prvoj sceni u predstavi, da bi ova druga nakon konstatacije da je rođena 1943, odnosno godine kada je izmišljen LSD, počela pripovijedanje od početka. Kroz odrastanje u malom industrijskom mjestu Port Artur, preko slave u San Francisku, do smrti usljed predoziranja heroinom u Los Anđelesu, komad će pratiti biografiju Dženis Džoplin suprotstavljajući stereotipe konzervativne sredine slobodnom duhu šezdesetih.
Na jednoj strani su porodični i školski dani, osjećaj odbačenosti, a na drugoj su druženje sa bitnicima i hipicima, dani slave i opšte prihvaćenosti. Zadovoljstvo i sreća su, međutim, jedino u muzici.
Pokušaj učitavanja rodne ravnopravnosti i feminizma, a na račun Dženis Džoplin, u ovom komadu ne pije puno vode, iako je to možda bila i početna ideja ove predstave.
Iako se, na kraju krajeva, može gledati i kroz taj ključ. Međutim, ma koliko govorili da žene nisu smjele nositi pantalone u vrijeme rane mladosti Dženis Džoplin i ma koliko tvrdili da je ona uradila nešto u korist opšte emancipacije žena, ovaj komad je prije svega priča o generaciji koja je bezrezervno i beskompromisno živjela slobodu.
Generacija Dženis Džoplin jednostavno je osjećala da je vrijeme i mjesto za slobodu i ka njoj je često, slično kao u ratnim uslovima, u korist sopstvene propasti hrlila.
"Ameriko, dadoh ti sve i ništa sam sad", stih je Alena Ginzberga koji se pojavljuje u ovoj predstavi, a koji potvrđuje gorerečeno. Šta su današnje generacije spremne da daju za slobodu, tema je za neki drugi tekst.
Tema ovog teksta je predstava "Ko je ubio Dženis Džoplin?" i činjenica da su njeni autori dali svoj maksimum na sceni i ono što je za publiku bilo najbitnije, koliko se prilikom tog maksimuma visoko može podići ljestvica.
"Kada smo imali pevačke probe, pa i glumačke, shvatili smo da nijednu pesmu ne možemo da otpevamo tek tako da prođemo pesmu. Nego, kada krenemo da pevamo, to moramo da otpevamo do kraja. To traži celog tebe. Traži tvoje biće, naprosto uzima, ne pita. U stvari, mi se nismo mnogo pitale, smo nas je vodila rediteljka i Dženis", kazala je Bojana Milanović, otkrivajući kako je rad na komadu vremenom postao strast. Na okruglom stolu upriličenom na sceni "Petar Kočić" nakon izvedbe, upravo o strasti govorila je i rediteljka predstave.
"Želeli smo da se vide strast i rok, jer bez toga ne bismo ni radili ovu predstavu. Strast koju je nosila Dženis bila je ključ njenog uspeha, sva ta ljubav i ambicija koje je gajila u pevanju. Nije tu bila bitna ni tehnika pevanja ni neka vrsta brenda u smislu njenog izgleda, nego isključivo strast i ljubav prema muzici, na koju niko nije mogao da ostane ravnodušan", navela je Sonja Petrović, izražavajući nadu da predstava daje barem tračak onoga što je bila Dženis Džoplin.
Lažna skromnost ili ne, ali većina onih koji su dosad pogledali ovaj komad, a vjerovatno i onih koji će ga tek vidjeti, jer mu prognoziramo dug život, vjerujemo da bi se složila da su nade rediteljke ostvarene i iznad očekivanja. Na kraju valja istaći i to da je pitanje "Ko je ubio Dženis Džoplin?" iz naslova ove predstave retoričko, a možda i pogrešno.
Vrhunac predstave, sadržan u kompoziciji "Peace of my heart", kada Bojana Milanović i Sonja Isailović zajedno sa bendom i cijelom ekipom naprosto briljiraju, daje nam za pravo da tako mislimo. Bez "rasprodaje bola", kako glasi naslov jedne pjesme koja započinje stihom "Nema više Dženis, umro Elvis Prisli...", i bez bilo kakvih aktivističkih učitavanja na njen račun, Dženis Džoplin naprosto živi kroz svoju muziku. "Ko je ubio Dženis Džoplin?", prije svega, odlična je interpretacija njene muzike, a potom i života.