Književnik Dževad Karahasan tvrdi da svojim prijateljima daje svoje knjige samo kada oni to zatraže.
Upravo zato i osuđuje principe po kojima kritičari u BiH hvale samo djela svojih jarana.
NN: U proteklih deset godina često ste bili nominirani za bh. književne nagrade, ali ste ih rijetko dobijali. Izuzetak je najnovija nagrada "Skender Kulenović", koju ste dobili za zbirku priča "Izvještaji iz tamnog vilajeta". Ignorira li Vas književna kritika u BiH?
KARAHASAN: Mi smo nažalost izgubili javnost, prestali smo biti društvo. Javnost postoji tamo gdje su ljudi koji javno govore okupljeni oko jednog minimuma zajedničkih vrijednosti i onda na temelju tog fonda zajedničkih vrijednosti svaka grupa, svaka interesna zajednica i svaki pojedinac izražavaju svoju individualnost, artikuliraju svoju posebnost. Mi toga nemamo. Tako da, kao u politici, tako i u kulturi, kod nas vlada zapravo jedna vrsta jaranske estetike i kritike. Ljudi čitaju isključivo knjige svojih jarana, hvale isključivo knjige svojih jarana i nagrađuju isključivo knjige svojih jarana. U našoj žalosnoj javnosti imate ljude koji su, istovremeno, urednici, pisci, državni namještenici koji kontroliraju državne fondove, članovi svih žirija. Oni ne pomišljaju na to da čitaju ili razmišljaju o knjigama koje nisu napisali njihovi jarani. Moji prijatelji su meni samo prijatelji. S njima veoma rado razgovaram o onome što pišem, ako oni to hoće. Nikada u životu prijatelju nisam dao knjigu prije nego je on to zatražio. Mislim da je od njega dovoljno velika žrtva to što mi je prijatelj, pa me trpi kao čovjeka.
NN: Vaša pretposljednja knjiga "Noćno vijeće" govori da prošlost uvijek može biti zamka koju čovjek ne može izbjeći. Mnogi su čak mislili da ste iz Foče jer ste vjerno opisali taj grad i ljude u njemu.
KARAHASAN: To mi je veliki kompliment. Čak mi je Marko Vešović nakon što je pročitao "Noćno vijeće" zbunjeno rekao: "Ali ja nisam znao da si ti iz Foče!" Foču sam relativno često posjećivao. Tu knjigu smatram izrazom mog dubokog, najdubljeg uvjerenja u srpsku kulturu, srpski narod, u sposobnost te kulture i tog naroda da se uzdignu iznad šovinisitčkih mahnitanja. Prije nego je u javnosti objavljeno jedno jedino slovo te knjige, zamolio sam više svojih poznanika prijatelja Srba, od toga nekolicinu iz Foče, među kojima je i Strajo Krsmanović, da knjigu pročitaju. Nakon što su oni potvrdili moje duboko uvjerenje, osjećanje da je to knjiga ljubavi i povjerenja, mogao sam je objaviti. Jedanaest godina moga života uloženo je u tu knjigu i sretan sam kad mi čitalac dođe i kaže da mu se "Noćno vijeće" dopada.
NN: Zbog čega tvrdite da bi čovjek trebalo da bude talentovan i za čitanje?
KARAHASAN: Čitalac nije konzument. Temeljna razlika između čitaoca i gledaoca televizije, slučaoca rok koncerta jeste u tome što je čitalac aktivan. On je sugovornik. Moja knjiga postoji samo potencijalno. Vi kao čitalac tu mogućnost ostvarujete, jer knjiga oživi tek onda kad vi u nju uložite svoja osjećanja, iskustva, pitanja, sjećanja. Zbog toga i kažem da su moje knjige razgovori s prijateljem kojeg još ne poznajem. Tako se sklapaju odlična prijateljstva. Meni je Čehov mnogo bliži od mnogih ljudi koje poznajem.
NN: Rekli ste kako je književnost ta koja najbolje čuva historiju. Zbog čega mislite da je tako?
KARAHASAN: U dobroj je književnosti prisutno ne samo ono što pamti jedan čovjek, nego je pristuno ono što je doživio i što pamti, uvjetno govoreći, njegov jezik. Riječi čuvaju historiju, one su čuvarice sjećanja. Književnost, nažalost, često falsificira povijest. Književnost često zloupotrebljava pamćenje, ali to je loša književnost. Vjerujem da će, ipak, vrijeme dobro znati da razdvoji dobru od loše književnosti. Loša književnost proizvodi zaborav.
NN: Možete li nam objasniti svoju tezu o istrošenosti jezika?
KARAHASAN: Kad govorim o nestajanju jezika govorim o gubitku duhovne slike iza zvučne slike, iza riječi. Svaki od nas kad čuje riječ, ta riječ ti zvukovi dozovu određenu sliku. Kad kažem riječ kuća vi imate sliku vaše kuće, one kuće za koju vi vezujete iskustvo kuće. Neke riječi koje prodru u ovu takozvanu komunikacijsku jezgru jezika i počnu se masovno trošiti, prestanu buditi bilo kakvu duhovnu sliku. Šta danas možete povezati uz riječ projekat? Nemate nikakvu duhovnu sliku o tome. Međunarodna zajednica, integracija... Javni prostor je zagađen riječima koje ništa ne znače. Zato slabi naše povjerenje u jezik.
Svetozar Ćorović je i moj pisac
NN: Čemu učite svoje studente na studiju književnosti u Sarajevu. Često čujemo da danas studente najviše uče nacionalizmu. Radite li i Vi to?
KARAHASAN: Sa radošću vam moram reći da imam studenata različitih nacionalnosti i religija i imam dojam da se svi moji studenti na nastavi dobro osjećaju. Smatram da je to, dijelom i zato jer znam da je Svetozar Ćorović, Srbin i srpski pisac, ali isto tako znam da ga volim i da je on i moj pisac. Književnost pripada onima koji je vole, a ne onima kojima je pripisana. U duhu nema granica, Ćorović je sjajan pisac zato što je kao Srbin imao sposobnosti da sebe otvori i da srpsku kulturu i srpski narod otvori i prema drugima. Pisac je velik po tome što se u njemu prepoznaju, ne samo njegovi, nego i cijeli svijet.
Nisam intelektualac
NN: Zbog čega za sebe tvrdite da niste intelektualac?
KARAHASAN: Ne može biti intelektualac neko ko je rođen i odrastao u Duvnu kao ja. Tamo vam nije uobičajeno da nađete biblioteku na latinskome, grčkom jeziku, ali ne samo zbog toga, nego zbog doživljaja svijeta. Odrastao sam u Duvnu i stalno sam čitao. Često su me zbog toga kritikovali govoreći kako ću poludjeti. Jednog sam jutra, bilo je kišovito, otišao na jedan proplanak i kad sam se vraćao komšinica Zejna izvodila je kravu. Pitala me je "Moj Dževade, šta radiš u ovo doba", kažem joj "Ništa, malo sam prošetao", a ona će ti meni: "E moj Dževade, lijepo sam ti govorila, ta knjiga ćete uništiti"! Nisam intelektualac jer mislim i osjećam u formama, a intelektualaci misle i osjećaju svijet idejama.