SARAJEVO, BANJALUKA - U Bosni i Hercegovini gotovo da nema likovne kritike. Većina istaknutih bh. likovnih umjetnika i kritičara saglasni su da su kritički osvrti na likovna djela sporadični i da se uglavnom pišu pozitivne kritike.
Irfan Hozo, predsjednik Udruženja likovnih umjetnika BiH, najvećim problemom smatra to što se nekolicina likovnih kritičara koji djeluju u BiH ne usuđuje napisati lošu kritiku.
`Niko ne želi ući u srž problema. Nervira me ta politika nezamjeranja`, kaže Hozo.
Likovni umjetnik Džeko Hodžić tvrdi da likovna kritika u BiH ne postoji.
`Izuzetak su neki kataloški tekstovi o kolektivnoj ili nekoj samostalnoj izložbi umjetnika. I to su vam naručeni tekstovi. Umjetnici sami biraju ko će im pisati kritike i onda su one pozitivne`, objašnjava Hodžić dodajući da u kritičkoj misli koja se odnosi na likovnu sferu nema sučeljavanja različitih mišljenja.
Hodžić upozorava da se dovoljno kvalitetno ne vrednuje likovna umjetnost mladih ljudi, te da i u ovom domenu umjetnosti postoje određeni lobiji koji sami sebi dodjeljuju nagrade.
Istoričar umjenosti i kustos u Muzeju savremene umjetnosti RS u Banjaluci Ljiljana Perduv-Misirlić smatra da se opšti pad vrijednosti odrazio i na likovnu umjetnost.
`Kod nas postoji poremećaj kriterijuma u svim segmentima društva. Rezultat toga je i nedovoljno obrazovanih ljudi, a samim tim i manjak mogućih likovnih kritičara`, kaže Perduv-Misirlićeva.
Ona je mišljenja da i ono malo ljudi koji bi bili kadri pisati kritike nije spremno preuzeti veliki rizik i odgovornost koju sa sobom nosi argumentovana i ozbiljna kritika, jer je to jako slabo plaćen posao, a i mali krug ljudi čita likovnu kritiku.
`Pravo kritičko vrednovanje nema nekog ugleda. Na primjer, kritičar može djelo ocijeniti kao vrhunsko, a publika ne. Tržište ima svoju, drugačiju logiku`, istakla je Misirlićeva.
Asija Mandić, likovni kritičar moderne umjetnosti i asistent na Odsjeku historije umjetnosti sarajevskog Filozofskog fakulteta, ističe da u BiH nema dovoljno historičara umjetnosti.
`Nas nekoliko koji imamo to zvanje radi više poslova, kustosi smo, predajemo na fakultetu i nemamo baš toliko vremena za kritičke osvrte. Odškolovali smo tek prvu generaciju studenata na Historiji umjetnosti u Sarajevu, ali tu djecu niko neće da zaposli i da plati njihov rad`, tvrdi Mandićeva.
Navela je i problem na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu.
`Studenti veoma malo uče o modernoj umjetnosti, posebno umjetnosti s kraja 20. stoljeća. Kritikom se ne možete baviti ako dobro ne poznajete teoriju književnosti i historiju umjetnosti`, smatra Mandićeva.
Ona kaže da je u BiH problem nepostojanje kritičke misli uopće, te da adekvatne kritike nema ni u književnosti, a ni u filmu.
Tijana Đukić, istoričar umjetnosti dvjema najvećim zaprekama smatra nepostojanje adekvatnih časopisa za likovnu kritiku i nepostojanje prostora u dnevnim novinama i TV programima za stručne osvrte, te inertnost ovdašnjih likovnih kritičara.
`Ljudi su ovdje pomalo lijeni, nemaju interesovanja, ne prate dovoljno scenu`, naglašava Đukićeva.
Za ovaj nedostatak angažmana Đukićeva djelimično krivi ljude koji bi se mogli baviti likovnom kritikom, ali postoje i brojni otežavajući faktori kao što su `nedostatak pristupa modernim trendovima, nedostatak stručne litarature, izolovanost i neisplativost`.
Likovna umjetnost, a skupa s njom i likovna kritika, odnosno njeno nepostojanje, ilustruje višegodišnje odumiranje umjetnosti u BiH kojem se ne nazire kraj. Umjetnost govori svim jezicima svijeta, ali izgleda da u BiH niko ne govori njenim.
Milovanje
Maja Bobar, kustosica u Umjetničkoj galeriji BiH i likovni kritičar, tvrdi kako likovne kritike ne može ni biti kada novine ne žele da objavljuju tekstove likovnih kritičara.
`Imala sam takvo iskustvo. Napisala sam tekst o jednoj izložbi i ponudila ga novinama. Nisam tražila novac. Znate šta su mi rekli? Možete objaviti tekst u pismima čitalaca! Ovdje ne postoji kritika, ovdje postoji samo 'milovanje'. Ako hoćete 'milovati' onda možete i pisati`, kaže Bobarova.