BANJALUKA - Predstava "Kućica za pse" zagrebačkog "Arterarija" sa teškom i traumatičnom temom ratnog silovanja izvedena je u četvrtak veče, četvrte takmičarske i ukupno pete noći 17. Međunarodnog festivala glumca "Zaplet" u Gradskom pozorištu "Jazavac" u Banjaluci.
Tekst je proizvod zajedničkog rada Dorotee Šušak, Marija Mažića i Romana Nikolića u saradnji sa izvođačima, dok Nikolić potpisuje režiju. Autori u sinopsisu publici unaprijed otkrivaju temu ove predstave, koja za razliku od samog naslova nije smjela i nije mogla da bude skrivena, u slučaju da na kamernu scenu dođu i predstavu pogledaju stvarne žrtve silovanja. Što se tiče samog naslova, riječ je o kućici u koju se šestogodišnji dječak sakrio dok mu je vojnik silovao majku.
To saznajemo sa vremenskim odmakom od 30 godina. U vrijeme radnje predstave sin ima 36 godina. Zbog osjećaja krivice i srama što nije pomogao majci, on je nije pogledao u oči pune tri decenije. Ulogu sina, zapravo, u dječjem i odraslom dobu paralelno igraju Nikola Nedić i Davor Tarbuk i iz njihovih dijaloga saznajemo koliko je sin rascijepljen, kako u svom unutrašnjem svijetu priča sam sa sobom i koliko je zločinački čin prema njegovoj majci uticao na ovu ličnost.
Nedić i Tarbuk toliko su ušli u psihologiju zajedničkog protagoniste da ih je mučno i teško gledati na sceni, što je znak koliko je ovaj lik, zajedno sa kompletnom predstavom, uspješno prikazan. Igra glumaca više se zasniva na unutrašnjem, nego na spoljašnjem gestu. Duboka empatija i osjećaj traume toliko se uselio u ove glumce da čovjek pomisli kako je uopšte moguće živjeti sa tim ulogama. Kako li je, sa druge strane, tek ljudima koji su u stvarnosti doživjeli ovako nešto?
Majku, žrtvu ratnog silovanja, igra Anita Matić Delić.
Pored osjećaja krivice i žaljenja, 30 godina nakon doživljene traume iz majčinih monologa saznajemo da nju vodi i želja za osvetom.
Kako je priznala, ona se nije branila u toku silovanja misleći da će joj tako biti lakše dok je molila Boga da joj dijete ne izađe iz kućice za pse i ostane živo.
Ona se neprestano pita šta bi bilo da se branila i da li bi tako sačuvala dušu.
"Na tijelo može da se stavi flaster, a na dušu ne", govori majka u jednom trenutku predstave dok živi nešto što se ne može nazvati pravim životom.
Anita Matić Delić taj poluživot i vječne ožiljke na duši majstorski je prikazala pred publikom. Ljutnja, bijes, gnjev i žaljenje majke sa jedne, te briga prema sinu sa druge strane sve dok jedno drugom ne padnu u zagrljaj i ne pogledaju se u oči nakon 30 godina, vise u vazduhu, koji postaje rijedak i nedovoljan za nas gutače knedli, odnosno gledalaca ovog komada. Kako komad odmiče, doživljaji postaju sve intenzivniji, što je pojačano time što se publika nalazi na metar, dva ili tri od izvođača.
Paralelno sa ovom porodicom na sceni je i druga porodica koja je doživjela slično iskustvo. Ovdje je, međutim, riječ o muškoj žrtvi silovanja.
Njega igra Dušan Gojić, a njegovu kćerku Jelena Graovac Lučev.
Ova glumica u monolozima otkriva svoje misli i ono što nikada ne bi rekla ocu, da nije bio uz nju kada ga je najviše trebala, da je bio loš otac i da ni on ni ona nisu krivi za to. Otac u svom svedenom tekstu, a tekst je sveden tokom cijele predstave, nikada ne priča o silovanju. On čas demonstrira nježnost prema kćerki, čas grubost dok joj objašnjava zadatke iz matematike. Smatra da je i dalje djevojčica. U većini mu je fokus na razgovoru sa golubovima i sa samim sobom. U jednom dijalogu kritikuje kćerku kako odavno nije bila kod njega. Ona misli da je prošlo mjesec dana. On, u rijetkim trenucima prisebnosti, otkriva da je prošlo tačno 56 dana otkad nije bila kod njega. Priča joj da su mu svi dani isti osim kada ona dođe. Tu ne dolazi ni do kakve katarze i ni do kakvog obrta. Život je postao ravna linija, poput one na EKG aparatu kod pacijenta koji je upravo preminuo. Spasa od duševne boli nema jer nema ni suočavanja sa traumom. Sve u svemu, gorak ukus ostaje dugo u ljudima koji su napustili zgradu pozorišta poslije gledanja predstave "Kućica za pse".
Mnogi će se pitati i šta im je to trebalo... Reditelj Nikolić je na okruglom stolu održanom nakon predstave priznao da su i oni sebi često postavljali slično pitanje.
Pričajući o težini uloge, glumac Nikola Nedić na istom mjestu izveo je zaključak da su ovakve predstave potrebne zbog balansa u svijetu, u kojem se i danas dešavaju ratovi. I o tim ratovima će neko, kako je rekao, za 30 godina praviti predstave, a predstave ne mogu spriječiti zlo u svijetu. Mogu jedino biti mali tas na vagi sa strane gdje stoluje dobrota, naspram nepodnošljive količine zla, o kojem zagrebački "Arterarij" veoma hrabro progovara.