Izgleda da smo mi iz Bosne svugdje cijenjeni kao "majstori za smijeh", a to se može posebno reći za moju malenkost, naravno, bez lažne skromnosti. Drago mi je da mogu u ovom sluđenom vremenu ljude dobro zabaviti, ali im usput reći neke važne i bolne stvari, kaže Sulejman Kupusović, istaknuti bh. pozorišni i filmski reditelj.
Kupusović, koji u BiH potpisuje najveći broj hit predstava, za koje se uglavnom traži karta više, ali i koji važi za osobu bez dlake na jeziku, ističe da je prezadovoljan ostvarenim rezultatom u protekloj godini, te da je i u novu teatarsku sezonu ušao punim elanom.
NN: Kakav status u društvu, po Vašem mišljenju, danas ima pozorišna kultura i uopšte kultura u BiH?
KUPUSOVIĆ: Nažalost, sve manji i besramniji. Kada se suočite sa činjenicom da danas u nacionalnom teatru prvi glumac, prvi baletan, prvi reditelj i prvi dirigent imaju platu kao kafe-kuharica po kojekakvim entiteskim i državnim vladama ili po preplaćenim telekomima, onda vam je sve jasno. Nekada sam kao mlad reditelj imao platu ministra ili generala u onom "pustom Titovom vremenu", a danas dijelim sudbinu sa hiljadama postiđenih stručnjaka, doktora medicine, inženjera i pedagoga. Živimo u vremenu kada je mnogima sva kultura u pijanom urlikanju pod šatorom ili uz lovačku vatru, kada je pjesma na uho Seke Aleksić ili kakve druge pjevaljke vrhunac njihovog estetskog uživanja ili uzbuđenja.
NN: Trenutno s ansamblom NP Tuzla radite na novoj predstavi "Lari Tompson", čije je premijerno izvođenje planirano za 14. februar. O kakvoj predstavi je riječ ?
KUPUSOVIĆ: Prvi put mi se dešava da zaredom radim tekstove istog autora. To je slučaj sa Dušanom Kovačevićem, čiju, nakon "Balkanskog špijuna u Sarajevu" u sarajevskom Narodnom pozorištu, izvrsnu komediju "Lari Tompson - tragedija jedne mladosti" upravo postavljam sa tuzlanskim umjetnicima na sceni ovdašnjeg Narodnog pozorišta. Još od 2004. godine sanjam postavku ovog teksta i mislim da je sada baš pravi trenutak za to. Pomalo groteskna Dušanova saga o pozorištu koje, usprkos svemu, hoće i mora odigrati svoju predstavu daje mi sjajnu priliku da još više progovorim o ovom bespoštednom vremenu u kojem naši katastrofalni političari zatvaraju muzeje, galerije, domove kulture i pozorišta, a bestidno troše naše pare na svoje privatne interese, a sve tobože u ime svojih "ljubljenih naroda".
NN: Komad ste, čini se, postavili na pomalo neobičan način?
KUPUSOVIĆ: Ova predstava će biti dosta neobična, čak "otkačena" sa elementima atraktivnog kabarea i crnohumornog horora. U predstavi igra kompletan ansambl tuzlanskog teatra, čak 18 glumaca, što je prava rijetkost u ovom vremenu kokuzluka i jeftinih pozorišnih produkcija sa tek nekoliko glumaca. Siguran sam da će i ova predstava izazvati veliku pažnju publike u BiH, ali i u regionu.
NN: Slovite za reditelja koji bez dlake na jeziku kroz svoje pozorišne komade kritikujete današnje društvo, aludirajući na veliku nezaposlenost, siromaštvo, korupciju... Koliko Vam to pomaže ili odmaže u poslu?
KUPUSOVIĆ: Danas, kada se najveći dio tobožnje intelektualne "sive mase" prodao stranačkim kuhinjama za unosne plate ministara, savjetnika, direktora, članova upravnih i nadzornih odbora, zaista je teško i neisplativo govoriti istinu, pogotovo ovako glasno i javno kako ja to radim. Ali, ja sam odlučio tako živjeti i tako dokazati opravdanost od Boga darovanog života. Uvijek sam smatrao da umjetnik, pogotovo teatarski, mora hrabro i otvoreno govoriti šta osjeća i šta vidi, uz obaveznu visoku profesionalnu umjetničku razinu. Nakon bestijalnog rata koji je uništio mnogo toga, a izrodio nemoral i beščašće na svim stranama, još više radim takve predstave.
NN: Iako posjete pozorištu kod nas nisu baš na zavidnom nivou, Vaše predstave uvijek napune pozorišne dvorane, gdje god da se izvode. Kako to uspijevate postići?
KUPUSOVIĆ: Strašno mrzim dosadu u životu, pogotovo u pozorištu. Kada režiram, onda se postavljam u ulogu svog gledaoca koji je platio kartu i želi da za ta dva-tri sata zaboravi bljutavu stvarnost. Bez obzira na to da li režiram tragediju, komediju, operu, scenski spektakl "Carmina Burana", ceremonije poput otvaranja Starog mosta u Mostaru ili muzički pereformans Zdravka Čolića, želim napraviti radost oku, duši i srcu. Ono što obećam svojom predstavom, najčešće ostvarim i možda je to jedina prava istina mojih punih dvorana .
NN: Reditelj ste koji u BiH potpisuje najveći broj hit predstava. Od čega najviše zavisi da li će neka predstava postati hit?
KUPUSOVIĆ: Zavisi od dugovremenskog "mozganja" šta postaviti na scenu, kako i s kim! Najbolja garancija budućeg hita je kada se te tri stvari poklope; dakle, sjajan tekst, mudra i živa rediteljska postavka i odlična glumačka (izvođačka) postava. Mislim da, kako zalazim u zrele godine, sve više uspijevam pronaći "alhemičarski" štapić za taj hokus-pokus. I zadovoljan sam. A moja publika pogotovo. I, naravno, glumci!
NN: Da li vidite konkurenciju u nekom od mladih nadolazećih reditelja?
KUPUSOVIĆ: Žalosna je činjenica da među mladim rediteljima sve manje ima snage i hrabrosti da se ozbiljno bave teatrom. Izgleda da je opsesija filmom ili brzom zaradom od tezgi, poput muzičkih TV spotova, daleko lakši put ka nekom materijalnom uspjehu. To me čudi, jer će se sve manje i manje snimati filmova u cijeloj regiji, a privatne produkcije koje fabrikuju sapunske TV serije traže veće i bogatije tržište od našeg malog i skučenog u BiH, a pogotovo avlijskog entitetskog.
NN: Koji su Vam planovi za naredni period? Gdje putujete nakon Tuzle?
KUPUSOVIĆ: Odmah nakon premijere "Laryja Tompsona" putujem u Osijek, gdje u Hrvatskom narodnom kazalištu režiram urnebesni vodvilj Žorža Fejdoa "Hotel Slobodan promet", čiju premijeru očekujem u prvoj polovici aprila. Dakle, želim da ovu teatarsku sezonu završim veselo i razdragano uz bure smijeha, koji je, izgleda, u ovom trenutku potreban svima na ovim balkanskim prostorima.
Zločin prema mladima
NN: Kao prvi školovani, te, po mišljenju mnogih, najuspješniji pozorišni reditelj u BiH, možete li povući paralelu između nekadašnjeg i današnjeg zvanja reditelja?
KUPUSOVIĆ: Kada sam odlučio krenuti na pozorišnu i filmsku akademiju, tada su u cijeloj bivšoj Jugoslaviji bile samo dvije takve visokoškolske institucije; u Zagrebu i Beogradu, a režiju je godišnje diplomiralo jedno do dvoje reditelja na svakoj od njih. Danas samo u BiH ima čak pet akademija, a objektivno, ima kvalitetnog kadra za jednu jedinu. Mislim da je zločin prema stotinama mladih ljudi zavaravati ih o nekoj njihovoj budućoj glumačkoj, rediteljskoj ili producentskoj karijeri u zemlji u kojoj je sve manje pozorišta i sve manje predstava, gdje se snima sve manje filmova i gdje je televizijska produkcija igranog programa svedena skoro na nulu.