BALTIMOR Legenda o tajanstvenom posjetiocu groba Edgara Alana Poa, na kojem je svake godine ostavljao tri ruže i flašu konjaka, napokon je izgleda rasvijetljena, a ispostavilo se da je bila običan marketinški trik.
Grob velikog pisca i pjesnika na baltimorskom crkvenom groblju decenijama je posjećivao maskirani čovjek u crnom, sa šesirom i šalom, a ispostavilo se da je to bila ideja čovjeka koji je i vodio borbu za očuvanje piščevog groba, sada devedesetdvogodišnjeg Sema Porpore.
`To smo mi radili, moji saradnici i ja. Bila je to ideja za reklamu`, rekao je Porpora, dodajući da nikada nije ni sanjao da će ta ideja izazvati pažnju širom svijeta.
Iako nikada nije ni tvrdio da stoji iza te legende, ni Porpora nije mogao da objasni zašto je baš sada odlučio da je razotkrije. Naveo je da je volio Poa, kao što je volio i da priča o njemu i želio je da ga učini univerzalno poznatim.
Prema riječima Porpore, jedan od njegovih saradnika oblačio se kao tajanstveni posjetilac, prikradao do groblja i odavao počast slavnom piscu svakog 19. januara.
Porporino uvjerenje da je osigurao međunarodnu slavu Pou dovode u pitanje pojedini stručnjaci, ali mu odaju priznanje što je u Vestminster prezbiterijanskoj crkvi sačuvao groblje na kojem je sahranjen slavni pjesnik, majstor misterije i melanholije.
Kurator Poovog muzeja u Baltimoru Džef Džeromi, koji je godinama vjerovao u legendu o takozvanom Poovom zdravičaru, ostao je bez riječi poslije Porporinog priznanja da je riječ praktično o prevari. Ipak, rekao je da Vestminster Hol možda ne bi postojao da nije bilo Porpore.
Porporina priča počinje krajem šezdesetih, kada je počeo da radi kao istoričar Vestminsterske crkve, izgrađene 1852. godine. Tu se okupljalo oko 60 ljudi, a zapušteno groblje u blizini bilo je omiljeno mjesto pripitih staraca.
Groblju je bio neophodan novac, ali i publicitet. Porpora je rekao da mu je tada i pala na pamet ideja o tajanstvenom posjetiocu piščevog groba.
Ispričao je tada jednom lokalnom novinaru da od 1949. godine jedan čovjek dolazi na grob slavnog pjesnika svakog 19. januara, na njegov rođendan. Ostavlja tri ruže - po jednu za Poa, njegovu suprugu i taštu. Ostavljao je i flašu konjaka jer je Po volio to piće, a nije mogao da ga priušti i pio ga je samo kada bi ga neko drugi nabavio.
Romantična priča o misterioznom čovjeku u crnom prihvaćena je među poštovaocima Poa i vremenom je samo učvršćivana. Krajem sedamdesetih Džeromi je počeo da zove pojedine ljude da gledaju dolazak misterioznog čovjeka, a i mediji su počeli da bilježe posjete tajanstvenog zdravičara.
Magazin `Life` objavio je 1990. godine fotografiju tajanstvenog posjetioca piščevog groba, koji je 1993. godine ostavio poruku da će `baklja biti predata dalje`, a 1998. godine da je idejni tvorac te tradicije umro. Potom su se pojavljivala naizmjenično bar dva zdravičara na grobu Poa, nastavljajući tradiciju.
Članovi Društva Edgara Alana Poa ne veruju u Porporinu priču i navode da su slušali od nekih starijih članova, koji su sada mrtvi, da se tajanstveni posjetilac groba slavnog pjesnika pojavljivao i prije vremena koje je Porpora naveo kao početak ostvarenja svoje ideje.
U Društvu tvrde da Porporina priča nije konzistentna jer je rekao da je izmislio tajanstvenog posjetioca u intervjuu lokalnom novinaru 1967. godine, ali se priča o kojoj govori pojavila 1976. Nedugo zatim počele su da izlaze i hronike godišnjih posjeta misterioznog čovjeka.
`Nama je to bio jedinstven događaj. Da sam mogao ponovo oživjeti Edgara Alana Poea - učinio bih to - to bi bila najveća promocija ikada. Ali ko bi rekao da će ljudi u tolikoj mjeri nasjesti na jednu smicalicu`, kaže Porpora.
Kurator Poovog muzeja Džef Džeromi najavio je da će se bdijenja nad grobom Poa nastaviti, te da će i sam ponovo otići 19. januara sljedeće godine da vidi da li će se tajanstveni posjetilac pojaviti.