BANJALUKA - "Let iznad kukavičjeg gnijezda" Kena Kejsija jedno je od djela zbog kojih volimo umjetnost. Riječ je o provjerenom klasiku kojem se zdravo vraćati nakon, ne baš uvijek uspješnog, rudarenja po savremenoj književnosti ili kinematografiji.
Tajna uspjeha ove knjige leži u tome što je Kejsi krajem pedesetih godina prošlog vijeka radio u noćnoj smjeni kao redar u jednoj ustanovi za mentalno zdravlje, da bi kroz književnu fikciju progovorio o univerzalnoj istini o čovjeku čija je sloboda skučena među zidovima jednog takvog zdanja.
Kejsi je, dakle, znao o čemu piše i pri tome u priču je uveo buntovnog Rendala Patrika Makmarfija. Mekmarfi je, opet, pokušao da uvede svoja pravila u jednu mentalnu ustanovu koja, iako se to tako ne čini, nije nikakva novina za njega.
Za njega je cijeli svijet jedna velika ludnica. Jednog takvog autentičnog lika prvi je igrao Kirk Daglas u brodvejskoj predstavi 1963. godine, da bi dvanaest godina poslije isti glumac postao i producent filma Miloša Formana, u kojem će Mekmarfija ovjekovječiti Džek Nikolson.
Vičan knjizi i čitanju, moj profesor Ranko Popović jednom je na predavanjima na Filološkom fakultetu u Banjaluci pomenuo da je film "Let iznad kukavičjeg gnijezda" mnogo bolji nego istoimena knjiga, što je rijedak slučaj u savremenoj umjetnosti i popularnoj kulturi. Bilo kako bilo, i knjiga i film odavno su kultni, očigledno jer su akteri filma, poput pisca, znali šta rade.
Ovdje ćemo zanemariti svađu Kena Kejsija sa filmskom ekipom zbog zarade, te da je pisac u vrijeme snimanja filma izjavio da isti nikada neće pogledati.
Da li je izjavu i ispoštovao, ne znam. Znam samo da sam ja film gledao više puta, a prije Popovićevog predavanja na četvrtoj godini fakulteta imao sam priliku da pogledam i predstavu Beogradskog dramskog pozorišta (BDP).
"Let iznad kukavičjeg gnezda" sa Draganom Bjelogrlićem u ulozi Mekmarfija gostovao je u Narodnom pozorištu Republike Srpske prije petnaestak godina, a to gostovanje, zajedno sa mojim užitkom gledanja, ponovilo se u utorak uveče.
Pored toga što mi je bilo nevjerovatno da sam sjeo gotovo na isto mjesto u sali, jer dobro se sjećam ugla iz kojeg sam gledao predstavu prvi put, bilo mi je nevjerovatno i koliko komad nije izgubio na svježini, iako će u novembru ove godine napuniti punoljetstvo - punih osamnaest godina od premijere.
Iskustvo igranja buntovnika i loših momaka Dragana Bjelogrlića primijenjeno u komadu, njegova partnerska igra prije petnaest godina sa pokojnim Miloradom Mandićem Mandom, a danas sa Predragom Bjelcem u ulozi Poglavice, koji je u Kejsijevoj knjizi pripovjedač, i ostale uspješne finese ove predstave, ostavićemo za neki drugi i duži tekst. Ovaj put dovoljno je reći i da su u Beogradskom dramskom pozorištu, kada su postavljali ovaj komad, znali šta rade, jer osjećaj slobode, po izlasku iz sale nakon gledanja "Leta iznad kukavičjeg gnezda", možda je i veći nego poslije čitanja knjige ili gledanja filma. Tako je bar kod ovog gledaoca koji ne tvrdi da je predstava bolja od knjige ili filma, nego da je pozorište živa umjetnost, a da je osjećaj slobode prouzrokovan umjetnošću više nego dragocjen u vrijeme političke korektnosti i takozvane kensel kulture.
"Let iznad kukavičjeg gnezda" u bilo kojoj formi za konzumenta umjetnosti danas znači da je bar pokušao da pobjegne iz sveopšte ludnice, a u nekim slučajevima i osjetio se velikim kao planina.