Dobitnik "Zlatne arene" prošle godine za najbolju mušku ulogu u filmu "Ničiji sin", na filmskom festivalu u Puli, Alen Liverić je posjetio Banjaluku u sklopu Teatar festa "Petar Kočić" s predstavom "Turbo folk".
Kako je turbo folk na ovim prostorima sveprisutan, ansambl HNK "Ivana pl. Zajca" iz Rijeke se odlučio da na jedan eksperimentalan i provokativan način, kroz predstavu, osudi takvu vrstu muzike, ali i mentaliteta koji vezan za nju.
Vezan čitav život za muziku i panker u duši, Alen Liverić je tako našao mjesto i u ovoj predstavi. Rijetko se pojavljivao na velikom platnu, a mnogo više na pozorišnim daskama, pažljivo birajući uloge. Odvojio je svoje vrijeme nakon predstave i za "Nezavisne" progovorio o muzici, "Turbo folku" i ulozi u filmu "Ničiji sin".
NN: Koliko ovakav tip nekonvencionalne predstave poput "Turbo folka" nailazi na dobar prijem kod publike, a posebno one klasične koja se navikla na Šekspira ili Ibzena?
LIVERIĆ: Mislim da ovakvu predstavu publika želi, nekoga ko direktnije komunicira s publikom. Predstava kada se igra u originalu je igrana na sceni zajedno sa publikom, jer ona sjedi na sceni i mi igramo direktno pred njima. Predstava završava kada smo mi glumci u gledalištu i plješćemo publici, to je prepoznavanje publike same sebi. Ima raznih igranja Šekspira, a ovo je autorska predstava, gdje imamo zadatak da dignemo publiku na noge. Nismo imali tehničke mogućnosti za takvo izvođenje, kao ni za poster "Kosovske djevojke" jer je ovo mala scena. Različite su reakcije publike u mjestima bivše države, ali uglavnom su pozitivne.
NN: Da li je bilo negativnih reakcija na predstavu?
LIVERIĆ: Ne, u Rijeci su pljeskali i dizali ruke, u Nišu, Užicu i drugim mjestima su je dobro primili. Ja sam osobno imao problem sa turbo folk glazbom jer sam iz grada u kojem je rođen pank i dijete sam panka, tako da je mene taj fenomen zanimao, kako je tako nakon rata došao turbo folk kojeg ja ne razumijem. O ukusima se ne može govoriti, ali moj stav je da ja to ne slušam.
NN: U predstavi postoji scena u kojoj Jelena Lopatić pokazuje "Željanu" (polni organ). Zbog čega vi ne pokazujete "Krešu", iako je sve vodilo tome?
LIVERIĆ: Nije meni problem skinuti se i pokazati "Krešu", ali mislim da je veća provokacija da ljudi misle da ću ja njega izvaditi i da su stalno na granici, a ja ga ne pokažem.
NN: U svojoj biografiji imate par malih filmskih uloga, dok vas je tek uloga u "Ničijem sinu" proslavila. Da li pomno birate filmske uloge ili jednostavno više volite "daske koje život znače"?
LIVERIĆ: Meni kazalište znači život, jer od toga živim. Kako živim u Rijeci, mnogo puta sam imao prilike otići u Zagreb, ali je Rijeka moj grad i mislim da se ovdje mogu mnogo više posvetiti kazalištu. Film me mnogo zanima i volim ga i ono što sam malo radio mislim da sam dobro radio. U mogućnosti sam da mogu birati uloge i imao sam sreću da me Arsen Ostojić zvao, jer sam sa njim već 1997. radio jedan film u Njujorku i tada me zapamtio.
NN: Da li je "Zlatna arena" promijenila to?
LIVERIĆ: Ne. Mislim da su te nagrade zaista vrijedne, to je nekakvo vrhnje na kraju, ali da živim u nekoj drugoj zemlji, možda bi nešto i značilo. Lijepo je to dobiti, ali nagrade, nažalost, neće promijeniti ništa u mojoj karijeri.
NN: Koliko vam je uloga u "Ničijem sinu" bila teška? S jedne strane morali ste glumiti invalida koji boluje od PTSP-a, a s druge strane imali ste disfunkcionalnu porodicu, kojoj niste znali da li pripadate?
LIVERIĆ: Za tu sam se ulogu spremao tri mjeseca. Prvi potez je bio biti u invalidiskim kolicima. Morao sam osjetiti šta znači biti invalid, tako da sam u kući bio u kolicima i shvatio koji su to veliki problemi s kojim se susreću ti ljudi. Družio sam se s ljudima koji boluju od PTSP-a i razgovarao, išao na forume i to mi je bilo interesantno. Najveći kompliment mi je bio kada su mi došli ljudi koji su bili na ratištu i rekli da sam vjerno odigrao.
NN: U tom filmu veliku ulogu ima muzika, kao i predstavi "Turbo folk". Koliko je vama muzika u životu važna?
LIVERIĆ: Muzika je dio mog života i svugdje me prati. Ona je bitna i za film i za teatar, provlači se kroz sve pore života.
NN: Vi ste prvi vokal rok benda "Laufer" iz Rijeke i jedan od osnivača. Da li ste danas u kontaktu sa članovima benda i zbog čega ste ga napustili?
LIVERIĆ: Mi smo prijatelji, a otišao sam jer sam upisao Akademiju dramskih umjetnosti. Godine 1985, zajedno sa Veselinom Mudrinićem, osnovao sam bend. Razmišljali smo o imenu, a rekao sam da ću ga ja smisliti i na jednom pismenom zadatku iz matematike, za koji se nisam pripremio i kada sam pogledao crveno-plavu gumicu za brisanje koja se zvala lojfer, pomislio sam da bi laufer bilo dobro ime za bend. Godinu dana sam bio vokal, a kada sam napustio, u bend umjesto mene je došao Urban.
NN: Da li postoji lijek za turbo folk i njegovo potiskivanje na margine, ako ne i istrebljenje?
LIVERIĆ: Mislim da svako vrijeme nosi svoje, tako je i ovo donijelo turbo folk. On će biti i proći, doći će neki novi i to je dio našeg života.