Srbijanska glumica Ljiljana Dragutinović, koja je na pozorišnim daskama već gotovo četiri decenije, nije se zasitila glume, jer je, kaže - magična.
Na sceni, govori, zaboravi na sve, a priznaje da posebno uživa igrajući pred banjalučkom publikom.
Ističe da Banjalučani reaguju i na onim mjestima u predstavi gdje to glumci i ne očekuju, te da im se čini kao da se svi jako razumiju u pozorište.
Oduševljava je i toplina i kultura ljudi u RS i kaže da žali što politika Srbije nije okrenuta ovom bh. entitetu koliko bi trebalo s obzirom na to da smo jedan narod.
NN: U predstavi "Život u tesnim cipelema" nastupili ste na Teatar festu "Petar Kočić 2011" u Banjaluci. Kakav je osjećaj igrati pred Banjalučanima?
DRAGUTINOVIĆ: Nebrojeno puta sam sa raznim predstavama bila u Banjaluci i stvarno nam se kod vas događalo najveće čudo, a to je da tamo gde u Beogradu na predpremijerama reagiju ljudi iz pozorišta, pa posle publika više ne reaguje, Banjalučani reaguju.
Kao da se svi jako, jako razumeju u pozorište, kao da su odrastali u pozorištu.
Uvek smo se čudili kako prepoznaju baš ta mesta koja mi jedva čekamo da publika primeti. Sećam se mnogih predstava gde mi se upravo to dogodilo.
NN: Koliko poznajete Banjaluku i dolazite li privatno?
DRAGUTINOVIĆ: Ne dolazim u Banjaluku privatno. Kada dolazim u Republiku Srpsku, idem u Kozarsku Dubicu, u jedno selo kod mojih prijatelja. Ipak, uvek kada dođem u Banjaluku sa predstavom, nosi me taj neki neverovatan osećaj velikog nivoa kulture.
To su verovatno od malena drugačije vaspitavana deca i sa sobom prosto nose iz kuće to neko poštovanje prema starijima i tu neku kulturu i dobro vaspitanje. To je evidentno ovde, jer ipak Beograd je veliki grad, pa je to mešavina svega, a ovde su ljudi upućeni jedni na druge i jako drže do dobrog vladanja.
NN: Kako Vi izlazite na kraj sa Vašim tijesnim cipelama?
DRAGUTINOVIĆ: Svih ovih godina vapila sam da dođe to neko vreme kada ću ja imati svoju ličnu dramu i da se bavim oko nečega što je moj život.
Kad kažem lična drama, ne mislim ni na kakvu tragediju, nego prosto na neka moja lična zbivanja. Svih ovih godina sam nekako naterana da se bavim time šta se događa u globalu sa mojom zemljom.
Jer, kada se čovek osvrne na svoj lični život i njega neguje, onda je on u dobro uređenoj zemlji, a ako čovek ima kao veliku dramu dramu šta se događa u skupštini i uopšte generalno na društveno-političkoj sceni u Srbiji, on se uopšte ne bavi svojim životom.
NN: Koliko se Vaša lična "drama" odražava na Vaš posao?
DRAGUTINOVIĆ: Ne, to ne postoji kod glumca, iz razloga što je scena stvarno magija i ona vam podigne adrenalin, podigne vas nekoliko centimetara iznad dasaka i onda ne postoji nijedan problem kojeg ste vi svesni. Pozorište je zato velika magija!
NN: Koliko su Vam partneri važni na sceni sada kada imate toliko iskustva?
DRAGUTINOVIĆ: S obzirom na to da već imam 60 godina, mogu igrati sa svim partnerima i da učinak toga bude isti kao i kada igram sa odabranim partnerima do kojih mi je stalo.
Ipak, kada igram sa ljudima do kojih mi je stalo, sve je slađe, lakše, brže, lepše…
NN: Skoro četiri decenije glumite. Dolazi li do zasićenja?
DRAGUTINOVIĆ: Svim ljudima se desi da se zasite. Nekad ljudi previše rade i taj val ih nosi i nosi i imate utisak kako je to isključiva posvećenost poslu, što ne mora da znači.
Može čovek i da ne radi toliko i da nije u prilici da radi toliko pa da opet bude posvećen.
Kaže meni Bora Todorović, kada je igrao Larija Tomsona: "Meni se uopšte ne igra večeras. Tebi?" Ja kažem: "Meni se nikad ne igra". Ali, kako se otvori zavesa, dogodi se to da se prosto čovek popne na prste i sve se zaboravi, sve je druga priča.
NN: Da li Vam je bio veliki izazov da igrate Persidu u "Beloj lađi" nakon što je tu ulogu u "Tesnoj koži" igrala Ružica Sokić?
DRAGUTINOVIĆ: Ne, ja "Tesnu kožu" nisam ni gledala. Nisam ni znala da je ona to igrala i to je bio film, a ovo je ipak serija i mislim da to nema veze. Prosto je druga podela i kada sam dobila ulogu, nisam ništa znala o tom filmu.
NN: U predstavi "Život u tesnim cipelama" igrate kuvaricu, a poznato je i da jako dobro kuvate. Imate li vremena za to?
DRAGUTINOVIĆ: Da! Svašta kuvam, mada dobra kuvarica nikad neće priznati da kuva idelano, nego uvek traži mane.
Naučila sam da kuvam iz potrebe da ugodim deci i dan-danas imam tu neku starinsku crtu da uvek moram da postavim deci ja i bila bih u šoku da to nije tako. Ponekad mi se i ne kuva, a moram, a ponekad mi se kuva i bude mi lepo.
NN: Vašu kćerku Anu neki srbijanski mediji stvrstali su među "hiltonke", mlade razmažene nasljednice. Kako to komentarišete?
DRAGUTINOVIĆ: Ne, to nije istina. To je prosto žuta štampa i neka oni rade svoj posao, a ja znam kako moja deca razmišljaju, kako rastu i nemam nikakav problem s tim.
Biografija
Glumica Ljiljana Dragutinović rođena je 22. septembra 1951. godine u Prokuplju u Srbiji. Diplomirala je glumu na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu u klasi profesora Predraga Bajčetića. Na sceni Pozorišta "Atelje 212" igra od 1973. godine, a njihov stalni član postaje 1976. godine.
Ima status slobodnog umjetnika od 1998. godine. Bila je u braku sa političarem Miloradom Vučelićem, sa kojima ima sina Branislava i kćerku Anu. Igrala je u brojnim pozorišnim predstavama, među kojima su: "Sladostrasnici - Karamazovi, Molijer", "Priče iz bečke šume", "Čaplja", "Dom Bernarde Albe", "Original falsifikata", "Urnebesna tragedija", "Lari Tompson"…
Dobitnica je Sterijine nagrade za ulogu Vinke Kromberg u predstavi "Slike žalosnih doživljaja" 1981. godine.
Izbor iz filmografije
"Pesma" (1975)
"Mala noćna muzika" (1977)
"Srećni ljudi" (1993 - 1996)
"Policajac sa Petlovog Brda" (1994)
"Kad porastem biću Kengur" (2004)
"Stižu dolari" (2004)
"Bela lađa" (2006 - 2011)
Privrženost Republici Srpskoj
NN: Ljudi u RS su privrženi Srbiji, a ne osjeća se baš velika uzvraćenost od ljudi iz Srbije. Šta mislite zašto je to tako?
DRAGUTINOVIĆ: Nažalost, tako je i to je stvar politike. Mislim da političari u Srbiji moraju strahovito da osluškuju šta se događa u RS i da okreću taj radar prema RS, a u stvari to ne rade. Meni i mojim istomišljenicima, među kojima su mnoge moje kolege, mnogo je žao zbog toga i prosto mi nekada izleću neke rečenice, male pobune. Ipak, ko sam ja, ja sam samo glumica, ali ako se nešto ne uradi na vreme, biće veliko iznenađenje otkud mi zajedno jednoga dana. To ne treba biti čudo, to treba biti tako. Svako ima pravo na to. Svi smo vrlo privrženi ovom ovde parčetu Srbije koje lebdi ni na nebu ni na zemlji.