BANJALUKA - Najbolji glumac na svijetu, kako reče Rade Šerbedžija, bard srpskog i jugoslovenskog glumišta, koji se gnušao ovog epiteta, i čovjek koji je nesumnjivo zadužio ovdašnji teatar, film i televiziju - Ljuba Tadić (1929-2005) danas bi, da je duže poživio, napunio tačno devet decenija života.
Rođen je na današnji dan prije devedeset godina u Uroševcu, u jugoistočnom dijelu Kosmeta. Otac mu je bio profesor istorije iz Čačka i zbog prirode posla često se selio. Tako je Ljuba Tadić petnaestu godinu dočekao u Kragujevcu. Bilo je to vrijeme najrazornijeg rata u istoriji - Drugog svjetskog rata. Pošto je bio mlad da ide na front, zajedno sa ostalim vršnjacima na oslobođenoj teritoriji grada Kragujevca bio je pozvan da čisti ruševine ostale poslije ratnih razaranja. U to vrijeme Kragujevčani su poštu strijeljanim đacima 1941. godine, između ostalog, htjeli odati i jednom predstavom. Bora Glišić je spremao komad "Velika bitka", a desetak petnaestogodišnjaka, među njima i Ljuba Tadić, pozvano je sa radne akcije da statiraju u predstavi. Taj poziv odrediće sudbinu ovog dječaka, ali i promijeniti istoriju cjelokupnog srpskog glumišta.
"Imao sam sreću da sam još na početku zavoleo pozorište, pa me kroz sve životne izazove na neki način pozorište i spasavalo. Ja ne znam šta bih bio da se nisam praznio u pozorištu. Godine 1944, 23. decembra sam počeo i to se poklapa sa datumom početka teatra 'Joakim Vujić' u Kragujevcu. Od tada do danas ja radim jedan te isti posao, naravno sa prekidima i sa nekim dilemama koje čoveka prate. Uvek postoje čovek i glumac, pa se to prati i nadopunjava jedno sa drugim", govorio je svojevremeno Ljuba Tadić, ističući da strijeljanog đaka nije igrao bolje ili lošije od svojih devet drugara, ali da je jedini od njih ostao u pozorištu.
Poslije završene gimnazije, otišao je u Beograd, gdje je 1949. godine sa prvom generacijom upisao tek osnovanu Akademiju za pozorište, film i televiziju (današnji Faklutet dramskih umjetnosti). Glumu je u klasi profesora Joze Laurenčića završio 1953. godine, i kako kažu slične biografske priče velikih ljudi, ostalo je istorija. U kragujevačkom pozorištu bio je čak dekorater i rekviziter, a prve studentske dane proveo je spavajući na stanici. Ipak, kasnije su ga čekale velike uloge u Beogradskom dramskom pozorištu, Narodnom pozorištu, Jugoslovenskom dramskom pozorištu, Ateljeu 212. Igrao je ratne heroje Savu Kovačevića u filmu "Sutjeska" i dr Mladena Stojanovića u istoimenoj TV drami. Jedna od najpoznatijih uloga mu je uloga Sokrata u "Sokratovoj odbrani i smrti", a nisu mu bile nepoznate ni istorijske ličnosti kao što su Đordano Bruno, sultan Murat Prvi, Miloš Crnjanski, Vladan Đorđević i mnogi drugi. Kroz usta majora Kursule u filmu "Marš na Drinu", snimljenom povodom pedeset godina od Cerske bitke, izgovorio je prvu psovku u istoriji jugoslovenske kinematografije.
"Ne možete da sretnete nijednog glumca koji ne misli da je najveći glumac. Pravo da vam kažem to nije ni ružno, jer ako on ne misli da je najbolji, da najbolje govori tu svoju repliku, pa zašto onda on izlazi na scenu i zašto to čini", znao je govoriti Ljuba Tadić, ističući da se kroz svoj zanat jako dobro zabavljao i da mu je dugo trebalo da odbaci taštinu kako bi se ležerno odnosio prema sebi i svom radu.
Glumački posao je, znano je bilo Ljubi Tadiću, prevashodno kolektivni posao.
"Sve što se događa, događa se među nama. Ne događa se nikako van nas i usaglasiti to veoma je teško. Usaglasiti to samoljublje, usaglasiti te sujete, te taštine, usaglasiti interese, jako je teško. Uvek neko čini to bolje, a neko malo lošije, ali u tom trenutku pravde nema. Pravda dođe kada se digne zavesa ili kada se ugasi kamera. Pravde ima u odnosu na auditorijum", nadahnuto je govorio o glumi Ljuba Tadić, kojeg je pravda auditorijuma stizala kako za života, tako i danas mnogo godina nakon smrti.