Poezija za decu mora da ima jednu vrstu pouke, ali ne one suvoparne, ne one koja je profesorska, štreberska, već neka drugarska pouka koja se prihvata upravo zato što je takva, a ne zato što je to pouka, ovako svrhu pisanja poezije za djecu vidi Ljubivoje Ršumović, jedan od najpoznatijih srpskih pjesnika za najmlađe.
Pjesnik čije smo stihove prve učili u osnovnoj školi i jedan od glavnih aktera emisije "Fore i fazoni", koja nas je u djetinjstvu sve okupljala pred televizorom, u intervjuu za "Nezavisne" govori o prednostima pisanja za djecu, uspomenama iz djetinjstva, ali i o tome zašto je prestalo emitovanje emisije "Fore i fazoni".
NN: Koliko pisac koji piše za djecu mora prije svega biti dobar dječji psiholog?
RŠUMOVIĆ: Ne bih rekao da mora biti psiholog. To bi možda najbolje objasnila rečenica koju je rekao Duško Radović, poznati i veliki dečji pesnik, kada su ga novinari pitali kako treba pisati za decu. On je odgovorio "isto kao i za odrasle, samo mnogo bolje". U toj rečenici "samo mnogo bolje", nalazi se to što pesnik koji piše za decu mora da zna. On mora da zna da svaka pesma za decu mora u sebi da sadrži priču, jer deca vole priču. Mora da sadrži humor, što je takođe važno jer je humor neka vrsta ključa koji otključava pažnju, otključava dušu deteta.
NN: Pored poruke koju književnost šalje, u čemu je još razlika između pisanja za djecu i pisanja za odrasle?
RŠUMOVIĆ: Mislim da pisci za decu imaju privilegiju koju pisci za odrasle nemaju. Naime, trudimo se da naše pesme budu popularne, dobre, da ih vole deca koja su već sutra majke i očevi, i koje će oni u budućnosti recitovati svojoj deci i kasnije unucima. Tako se naše pesme na neki način prenose sa kolena na koleno i žive mnogo duže nego pesme za odrasle. Što se tiče same poezije, ona mora zadovoljiti neke estetske kriterijume, bilo da je pisana za decu ili za odrasle, da bi se zvala poezija. Nedavno je izašla velika antologija srpske poezije u Rusiji. Iznenadio sam se da se u toj antologiji, koju je priredio Andrej Bazilevski, pesnik i kritičar, nalazi 107 mojih pesama. On je tu pomešao moje pesme i za decu i za odrasle. Na promociji u Beogradu pitali su ga zašto je on izmešao pesme koje su namenjene za decu i one koje to nisu. On je odgovorio da je to antologija srpske poezije, te da ako je nešto poezija po estetskim i drugim merilima onda nije važno da li je za decu, odrasle, kuvarice ili odžačare, ili filozofe. Poezija je poezija.
NN: Koja je to tema koja najviše privlači djecu, na koju najbolje reaguju i koju ste Vi najviše u svom književnom poslu iscrpljivali?
RŠUMOVIĆ: Decu privlače različite teme, tako da se ja time već godinama vodim. Tek pošto sam počeo da pišem "Bukvar dečjih prava", devedesetih godina prošlog veka, kada je tadašnja Jugoslavija ratifikovala Konvenciju Ujedinjenih nacija o pravima deteta, ja sam shvatio da, u stvari, sve što sam pisao za decu, pisao sam kao da sam instinktivno imao u vidu dečja prava. Tako sam mnoge pesme koje sam ranije napisao ugradio u "Bukvar dečjih prava".
NN: Koliko su pod uticajem Interneta i novih medija, deca, ali i odrasli zaboravili na knjigu? Kako se s tim boriti?
RŠUMOVIĆ: Zaboravljaju sve više na knjigu i uopšte u celom svetu je kriza čitanja, ne samo kod nas. Naravno, na nama piscima i prosvetnim radnicima je da na neki način promovišemo čitanje kao nešto ne samo lepo nego i korisno. U svetu se čine napori da se promocija čitanja čak i nagradi. Tako, Ministarstvo kulture Švedske dodeljuje nagradu stvaraocima koji promovišu čitanje, ali i bibliotekama. Pre dve godine tu nagradu od pola miliona evra dobila je jedna mala biblioteka u Venecueli jer je osmislila novi način da knjige deli među ljudima.
NN: Jedna od Vaših knjiga "Tri čvora na trepavici", posebna je po tome što opisuje jedan period Vašeg života, o čemu najmlađi u njoj zapravo mogu čitati?
RŠUMOVIĆ: Kroz tu knjigu sam u stvari ispričao svoje detinjstvo kroz kratke priče i anegdote. Ali i neke zanimljive situacije koje su mi se godinama događale našle su mesto u toj knjizi. Dobila je već dve nagrade, "Politikinog zabavnika" za najbolju knjigu godine i nagradu "Duško Radović", čiji sam prvi dobitnik.
NN: Radite li još emisiju "Fore i fazoni" i koja je to formula koja je omogućavala da se ona godinama snima i emituje?
RŠUMOVIĆ: Nažalost, tu emisiju ne radimo više, ne zato što ne bismo hteli, već zbog toga što su televizije postale nezainteresovane na neki način. Televizije danas imaju vrlo malo ili nikako programa za decu. Ta emisija se dugo emitovala zahvaljujući njenom raznovrsnom sadržaju. Bilo je tu i zabave, bilo je i mesta za atraktivne goste, duhovita je, ima dobrih rubrika i dosta fazona. To je formula za dobar program za decu.
NN: Da li je još djeci lako "podvaliti" foru ili fazon ili je to možda bilo lakše prije dvadeset godina?
RŠUMOVIĆ: Onoj naivnijoj deci je uvek lako, no kad već odrastu i krenu u gimnaziju, teže je. Decom se naravno smatraju svi do punoletstva, tako da je onima koji su već omudreli teže "podvaliti". Danas deca ranije odrastu, rano se počnu baviti ozbiljnim temama, tako da je teže sada proći s nekom forom, nego što je to bilo pre dvadeset godina.
NN: Sjećate li se neke lijepe uspomene iz detinjstva, ili nekoga ko je Vama uspio podvaliti neku foru?
RŠUMOVIĆ: Moj otac je bio sudija za prekršaje u našoj opštini. Ja sam tada bio dečak, i zajedno sa svim mojim drugarima imao sam oružje, koje smo našli u rovovima iza naših kuća. Otac je to znao i isto tako je bio svestan da će teško da nam to sve oduzme. Jednom je došao u školu s pričom da se prave zbirke trofejnog oružja, te da će onaj ko napravi najbolju zbirku ići na ekskurziju u Dubrovnik. Mi smo, naravno, progutali tu foru, a on je došao s milicijom i sve nam odnio. I tako nas razoružao bez sile.
Diskriminicija
NN: Zašto se književnost za djecu smatra manje vrijednom u odnosu na književnost za odrasle?
RŠUMOVIĆ: To je pojava koja ne pogađa samo književnost za decu i nas stvaraoce, već pogađa uopšte sve ljude koji rade sa decom, jer zvanična politika i uopšte vlast, ti državni autoriteti misle da baviti se decom je zapravo lako. Misle da svaki roditelj koji ima dete, koje odgaja, misle da ga je isto tako lako i vaspitati, uopšte ne shvataju ozbiljnost rada za decu. Ne mogu da shvate da su deca strateška stvar svakog naroda, da je rad sa decom odgovorniji od elektirfikacije i industrijalizacije. Oni to teško shvataju iz čega se rađa diskriminacija koja literaturu za decu na neki način umanjuje.