Svi koji redovno posjećuju pozorište znaju da je užitak koji mogu da priušte pozorišna ostvarenja nezamjenjiv. Međutim, svi uživamo u onome što možemo da vidimo na sceni, ali rijetko se zapitamo ko je zaslužan i na koji način je nastao neki komad.
Na pozorišnim daskama vidimo popratnu scenografiju, glumce, njihove kostime, ali ne i ljude koji rade iza scene i bez kojih nijedna predstava ne bi mogla da se ostvari. Među njima su kostimografi i scenografi.
Dragana Purković-Macan, scenograf Narodnog pozorišta RS (NPRS) iz Banjaluke, zahvaljujući svojim originalnim idejama doprinijela je popularnosti brojnih predstava kako u NPRS, tako i u Dječijem pozorištu RS.
"Pratim sve što se dešava u svijetu u oblasti scenografije. Prije rada na nekoj predstavi uvijek potražim na Internetu kako su drugi scenografi radili isti komad, ali najviše zbog toga da moja scenografija ne bi ličila ni na jednu do sada urađenu", rekla je Purković-Macanova.
Prema njenim riječima, nije od onih koji kopiraju, jer voli da uradi nešto što do sada nije viđeno.
"Veliki problem kod nas predstavljaju finansijska sredstva kojih nikada nemamo, a scenografija je najskuplji dio u produkciji jedne predstave, filma, TV-emisije", navela je ona i dodala: "Pozorišna scenografija ne mora da bude lijepa, ne mora da vas impresionira, njen zadatak je da bude u savršenom skladu sa svim segmentima koji čine jednu predstavu - sa kostimom, muzikom, glumom, šminkom."
Berina Šuščević je u Dječijem pozorištu RS već sedam godina zaposlena kao scenograf, iako je na nekim predstavama radila i kao kostimograf.
Šuščevićeva je istakla da uvijek uspijeva realizovati svoje ideje kako je zamislila, a često sarađuje i sa evropskim režiserima koji donose skice za svoje predstave. Scenografija se potom radi u Banjaluci.
"U pozorištu malo koja osoba radi jedno, pa tako i ja radim mnogo toga. U predstavi 'Don Kihot', koja je realizovana u Dječijem pozorištu RS, između ostalog, radila sam kao kostimograf i slikar", rekla je Šuščevićeva.
Objasnila je da inspiraciju za rad pronalazi u atmosferi teksta, skicama i razgovorima sa rediteljem.
"Prvo cijeli prostor zamislim prazan, pa ga polako popunjavam. Tako radim, jer znam da se predstava u idejama grana sama od sebe. Kad se odredi kako će šta izgledati počinje stvarni posao koji se sastoji u nabavljanju materijala, radu s tehnikom, te stalnom prisustvu određenog vremenskog roka do kad se sve to mora završiti", napomenula je ona.
Istakla je da u radu na scenografiji predstave mnogo veću ulogu od inspiracije ima motivacija.
Objasnila je da ljudi vjerovatno ne mogu naslutiti koliko ima posla iza pozorišne scene, jer pred publiku dođe sve savršeno upakovano.
"Ne mislim samo na režisera i glumce, nego svakako i na tehniku, lutkara, krojačicu, dekoratere, stolare, tonce, majstore svjetla i rasvjetljivače i ostale zaposlene u pozorištu, jer svako od njih ostavi dio energije da bi predstava oživjela. To me i danas fascinira, ta utkanost energije tolikih ljudi", zaključila je Šuščevićeva.
Jedna od najpoznatijih i najpriznatijih scenografkinja i kostimografkinja u BiH svakako je Vanja Popović, čije su ideje i danas pretočene u gotovo svim predstavama "Kamernog teatra 55" iz Sarajeva.
Njeni kostimi bili su i na otvaranju, kao i na zatvaranju Zimskih olimpijskih igara 1984. godine u Sarajevu.
"Scenografijom pokušavam dočarati i materijalizovati ideju pisca i reditelja, a kostimom pomoći akterima da što bliže uđu u karakter lika. Pozorišne predstave su kao žive slike, te nije ni čudo da mnoge scenografske i kostimografske skice vise na zidovima znalaca likovne umjetnosti", objašnjava Popovićeva.
Navodi da je posao kojim se bavi za nju najljepši na svijetu, ali i da su na njeno opredjeljenje da se bavi ovom umjetnošću uticali njen otac glumac i majka pedagog.
"Od djetinjstva sam opčinjena pozorišnom čarolijom, koja traje sve do danas. Pozorište nekako sadrži sve umjetnosti i oživljava ih. Tako ja već godinama pokušavam bojama i oblicima pomoći piscu, kompozitoru, reditelju, koreografu da publika osjeti čaroliju riječi pokreta i nota", kaže Popovićeva, koja potpisuje i rad na predstavi "Žaba", koja je u posljednje vrijeme izuzetno popularna.
Vladimir Vlačina, scenograf u Pozorištu "Prijedor", istakao je da se u našoj sredini prvo mora sačuvati svoj mali svijet, koji omogućava mašti da se ispolji. U pozorištu, pored scenografije, radi i na dizajnu svjetla, kostimografiji, a neke njegove ideje ugrađene su i u rediteljska rješenja.
"Ideju i inspiraciju nalazim, praktično, u svemu što me okružuje, što vidim i čujem. Dobra ideja obično dolazi sama, bez kucanja", rekao je Vlačina.
Istakao je da scenografi ne idu na naklon publici. Ipak, postoji "liga" gdje se aplaudira njihovim idejama.
"Ne dobijamo aplauz koji toliko prija umjetnikovoj sujeti i ne dobijamo glumačku slavu i publicitet, ali postoji tamo negdje i naša liga, gdje se aplaudira našim idejama i slave dobri potezi", objasnio je Vlačina.
Istakao je da realizacija scenografije zavisi od vremena koje stoji na raspolaganju.
"Obično je to jedan do dva mjeseca, osim ako nije ranije dogovoreno izvođenje određenog komada, pa imate više vremena za razmišljanje. Sam čin osmišljavanja traje nekoliko dana. Uključite čula i sav vaš senzibilitet skuplja impulse. Tad i na pijaci možete prepoznati detalj koji vam rješava zadatak", zaključio je Vlačina.
Saradnja s rediteljima
Dragana Purković-Macan kaže da u komunikaciji s rediteljima do sada nije imala većih problema. Kada se odlučila na ovaj poziv znala je da je to posao u kojem učestvuje mnogo ljudi i da će morati da se prilagođava.
"Naučila sam da poštujem reditelja jer on je taj koji sve saradnike vodi u ovom poslu, koji bi trebalo da sve konce drži u svojim rukama", dodaje ona.
Vladimir Vlačina, scenograf u Pozorištu "Prijedor", istakao je da nije imao nikakvih nesuglasica u radu, ali i da u posljednjoj predstavi ove sezone "Limunacija" nije realizovao scenografiju onako kako je zamislio.
"Rad režisera, scenografa i kostimografa je timski, tako da postoje kompromisi koje morate da prihvatite, ako su to uopšte kompromisi. Nakon toga počinjete vi kao individualac, jednostavno, ne možete sami za sebe. Ostalo je pitanje ega, karaktera i temperamenta", zaključio je Vlačina.