Na MESSovom repertoaru posljednja dva dana našlo se čak pet predstava potpuno različitih žanrovskih, stilskih i izvedbenih karakteristika, koje su upotpunile šarolikost njegovog koncepta i naznačile neka aktualna strujanja u evropskom i regionalnom teatru.
Među njima bilo je projekata koji su još prije početka festivala glorificirani, onih koji su utonuli u prosječnost i predstava malih formi kao svojevrsna istraživačka iznenađenja. Umjesto da slijedi i brusi jedan žanrovski i stilski kod inscenirajući `Ćelavu pjevačicu` E. Ionesca (pisac `kiselog osmijeha`) u splitskom HNK ruski režiser Aleksandar Ogarjov se predao valovima pastiša, slagalicama, brojnim asocijacijama koje su bliže ili daleke slike apsurdističkog osjećanja i stanja svijeta. Mnoge od njih nemaju organsku vezu sa Ionescovim namjerama, u prvom redu kada je jezik u pitanju, o potrebi da moderni čovjek bez zazora izražava svoje nemušte doživljaje i osjećanja, slijedeći razne nakaradno usvojene matrice. Postavkom scenografije, izborom kostima i njegovim naglašenim pastelnim kič koloritom, te izborom scenske muzike, koja u momentima čini farsičnu miksturu, lebdeći od klasike, do poznatih pop numera 20. stoljeća, režiser je u galimatijasu kabaretskog, cirkuskog, operetnog, tv spotovskog i poput `estetike` vicoteke beskrajno opteretio glumački izraz i prisilio glumce da budu sve osim autohtoni izvođači dobro osmišljenih scenskih zadataka.
Najavljen kao novo litvansko otkriće MESS-a, Cezaris Graužinis i njegova predstava `Arapska noć` samo su djelomice opravdali iščekivanje. Predstava prije ima kapacitet jednog dobrog završnog ispita na dramskoj školi, sa svim prednostima i manama duhovitih rješenja, kontroliranih glumačkih imitativnih interpretacija, opetovanih pokreta, glasovnih onomatopeja i deskripcije u monološkim narativnim strukturama o stupicama urbanog života, ali bez najavljenih `magičnih obrta`.
Glumica i dramska pedagoginja Lee DeLong u naoko nepretencioznoj, efektnoj, duhovitoj i slojevitoj monodrami `Žena, sama`, režija Bob Meyer, produkcija Gare St. Lazare Players iz Francuske, demonstrirala je majstorstvo svog zanata, sa posebnim smislom za humorne valere, ironiju, govorna sredstva i vođenu pažnju. Njena `obična ženska priča` o ljubavi, seksu i nesporazumima izuzetno je komunicirala sa gledalištem, bez ikakvih zabrana, sa doziranim smijehom u ograničenom vremenu školskog sata. Kratko i jezgrovito da bi bilo bogato i intenzivno u doživljaju.
`Kraj igre` Samuela Becketta, režija i izvođenje Enrico Deotti i Giulia Dall'ongaro, produkcija `Teatrino Giullare`, Bologna, Italija, neosporiv su dokaz da se ovaj komad mora prevoditi kao `Kraj partije` (aluzija na šah). Još prije nekoliko godina nije se moglo dogoditi da ovakva predstava, u biti organski mišljena i izvedena na temelju poetike lutkarstva, dođe u kompeticijski program MESS-a. To je također neosporiv dokaz da se koncepcija MESS-a radikalizira ili bolje reći demokratizira, što mu u pametnoj daljoj taktici može osigurati veću vrijednost i podršku kod publike i stručne javnosti kod nas i u svijetu. Predstava na imaginativan i originalan način tumači Beckettov revolucionarni komad kao partiju šaha, sa minimaliziranim, ali izuzetno efektnim i duhovitim sredstvima, igrajući se, teatralizirajući i akcentirajući apsurdne momente u duhu mikroanimacije figura i predmeta. Oblikujući gledalačku pažnju i njihov, prije svega, cerebralni proces komunikacije, sa nizom neočekivanih rješenja ili iz materijala i zadatog prostora logičnih obrta i reakcija, predstava je možda izgubila na prisnijoj atmosferi jer je imitirala tlocrt, strukturu, pauze, ritam i tempo javnih igranja partija šaha, odnosno takmičarske varijante praćenja tog igranja sa distance.
O predstavi `Sakati Billy` M. McDonagh, režija Dino Mustafić, produkcija Narodno pozorište Sarajevo, ne možemo pisati zbog tzv. sukoba interesa.