BANJALUKA - Nakon kabarea "Kroz život sa Veljom", na kojem se publika beskrajno zabavljala, i komada "Naš razred" Narodnog pozorišta Beograd, kada su prisutni u sali doživjeli patos, toliki da poslije gledanja ove predstave glumica Branka Katić nije imala snage da učestvuje u programu "Razgovor sa glumcima", petnaesto izdanje Međunarodnog festivala glumca "Zaplet" u nedjelju uveče u Gradskom pozorištu "Jazavac" nastavljeno je monodramom "Mala čuda".
Riječ je o autorskom projektu Sanje Milardović u produkciji zagrebačkog "Exit" teatra. Milardovićeva, dakle, potpisuje tekst, režiju i igra sama na sceni, a njen skromni tim u samom procesu rada činili su Beatrica Kurbel, dramaturškinja, Nadia Cvitanović, asistentkinja režije, te Miroslav Piškulić i Luka Matić, koji su bili zaduženi za zvuk i svjetlo. Autorka muzike je zagrebačka kantautorka Mary May.
Drugo takmičarsko i ukupno treće veče "Zapleta", tako je donijelo nešto sasvim novo na ovogodišnjem festivalu, jer se protagonistkinja komada, po načinu pričanja priče i njenim sadržajem, uhvatila ukoštac sa apsurdom i preispitivanjem kako preživjeti u svijetu u kojem su rat, zemljotresi, pandemije i ostale nepogode konstanta našeg postojanja na planeti. Na samom početku na sceni imamo tek jednu stolicu, sto i luster, a glumica ulazi u lik spisateljice koja bi trebalo da priča o uspjehu svoga romana. Novinarka koja je intervjuiše, kao i kasnije sveštenik koji je ispovijeda ili policajac koji je privodi javljaju se tek glasovno, a glumici je ostavljeno sat vremena mogućnosti da pred publikom pokaže sve svoje umijeće, što ona mimikom, koreografijom, glasom, konstantnom promjenom intonacije svakako i čini.
Važno je napomenuti da ova predstava prvobitno nije bila u selekciji ovogodišnjeg "Zapleta", ali da je tu stigla kao zamjena za predstavu "Izbacivači" istog teatra "Exit".
Valja napomenuti i to da egzitovci svake ili gotovo svake godine nastupaju na "Zapletu" te da su banjalučku publiku odavno navikli na vrhunske glumačke role.
Dakako, napominjemo i to da, iako dolazi sa zamjenskom predstavom na festival, Sanja Milardović nastavlja dobru tradiciju bespijekorne glumačke igre egzitovaca.
Glumica je čak spisateljica, čak lik iz njenog romana i prva pomisao u publici, bar onih koji se bave pisanom riječju, jeste da ovaj komad prvenstveno govori o mukama i radostima pisanja. Takav je slučaj kada pratimo spisateljicu Anu. Kada pak pratimo Floru, koja je glavni lik iz romana i Anin alter-ego, dolazimo do zaključka da je ova predstava i nekakva vrsta bunta protiv stereotipnih ženskih likova u književnosti. Flora je kompleksna i ona Ani svakako zadaje muke i radosti. Flora je Anin unutrašnji glas i neka vrsta njene terapije, netipičan ženski lik koji bi trebalo da otkrije odgovor na pitanje da li je teže biti čovjek ili kit.
Ana kroz Floru, a Sanja kroz Anu, tako ne priča, kako laici kažu, prvenstveno žensku priču, nego priču o ljudskom biću koje se bori, kako sa gubitkom bliske osobe, tako i sa krizom srednjih godina u svijetu koji ne obećava da će biti bolji.
Bolji možemo samo biti mi, odlučivši da, ma koliko imali godina, ne plivamo nizvodno, nego uzvodno - da naš život ne ide silaznom nego uzlaznom putanjom.
Ana se bori sa fabulom romana, Flora se bori s Aninim traumama, a Sanja, ulazeći čas u jedan, čas u drugi lik, na tragu romana toka svijesti, pravi istu takvu monodramu.
"Šta bi bilo kada bi rekao sve što pomisliš", rečenica je Sanje Milardović koju je kazala na okruglom stolu govoreći o osnovnoj ideji predstave.
Ova predstava svakako ima težak glumački ritam, na momente je duhovita, na momente je u službi apsurda. Glumica se često referiše na razna filmska, muzička i književna djela. Tu je i dosta prostora za improvizaciju. U jednom momentu Milardovićeva, da li improvizujući ili po originalnom tekstu, ne znamo, pominje i roman Bekima Sejranovića "Tvoj sin Haklberi Fin". Bekim na dobar način povezuje Rijeku, gdje je proveo studentske dane, i Banjaluku, u kojoj je proveo posljednje dane svoga života. Za glumicu je važan možda i iz razloga jer je rođena u Rijeci.
Roman "Tvoj sin Haklberi Fin" na dobar način, svojom radnjom, povezuje Savu i Dunav sa Crnim morem, koje ostaje nedostižna želja njegovih likova.
Likovi Sanje Milardović imaju slične želje za plovidbom Savom koja protiče i kroz grad "Exit" teatra. Oni preko Dunava (mada je to geografski nizvodno, ali metaforički može biti i uzvodno) žele dostići čak i okean kojim plovi pomenuti usamljeni kit kojeg ne razumiju ostali kitovi, jer proizvodi različitu frekvenciju.
Živjeti i doživljavati na frekvenciji koja nije uobičajena u okolini gdje živiš, malo je čudo o kojem suštinski govori ova predstava. Želja da budemo suštinski bolji u odnosu na želju da imamo ljepšu sliku na društvenim mrežama, želja za mijenjanjem svijeta (bar tako što ćemo stvoriti novi kroz umjetničko djelo) u odnosu na želju za ležanjem prilikom kojeg nemamo snage ni da promijenimo pregorjelu sijalicu u stanu, želja da sjedimo sat vremena u pozorištu u odnosu na želju da uvijek iznova robujemo raznim i cjelovečernjim stereotipima okoline, takođe mala su čuda po kojima je na kraju krajeva i naslovljena ova predstava. "Mala čuda", da zaključimo, predstava je o našoj svijesti i to onoj svijesti koja ne mora imati za cilj potpuno bježanje iz svakodnevice, nego koja napominje da može uticati na svakodnevicu, makar na mikroplanu.
Nakon predstave i okruglog stola, treće večeri petnaestog "Zapleta" u programu "Razgovor sa glumcima" učestvovao je Andrija Milošević, koji je govorio o prednosti i manama popularnosti i o esnafu, od svojih glumačkih početaka do danas, kada vodi "Teatar na brdu".
