To da prevariš svog čovjeka sa drugim čovjekom ili ženu sa drugom ženom... to kurvanje?! Ma to nije ništa naspram kurvanja duše, izgovara lik Bisenije, kojeg igra Marija Masal u monodrami "Ulica crvenih venjera". Ova predstava, rađena po tekstu Ljiljane Bralović i u režiji Jovana Ljubenovića, u ponedjeljak uveče izvedena je u Studentskom pozorištu u Banjaluci.
S "Podrum scene" u Gospodskoj ulici Marija Masal, glumica iz Srbije, na šaljiv način zainteresovanoj publici prenijela je jednu ozbiljnu poruku o nasilju u porodici i problemima žene sa sela.
Tako je urbanu, amsterdamsku priču iz ulice crvenih fenjera akterka ove predstave uspješno prenijela u jednu ruralnu ulicu crvenih venjera, gdje su izražene sve vrline i mane male sredine.
Marija Masal, inače dobitnica nagrade "Joakim Vujić", dva "Zoranova brka", te nagrade za najbolju glumicu na Teatar festu u Doboju, u Banjaluci nije igrala još od 2004. godine, kada je s kolegama iz Zajačara na velikoj sceni Narodnog pozorišta RS izvela Sterijinu "Ženidbu i udadbu".
Dva uspješna gostovanja u razmaku od 12 godina u gradu na Vrbasu, te dobojska nagrada, kako nam je kazala ova glumica, učinili su joj Republiku Srpsku srećnom, a šta o pozorišnom životu u Srbiji i inače u balkanskim zemljama misli, pričala je u intervuu za "Nezavisne".
NN: Koliko Vam je bliska komedija i šta je ono što Vas je privuklo ovom tekstu Ljiljane Bralović?
Masal: Volim da igram komedije. U pozorištu "Zoran Radmilović", gde sam bila stalni član, uglavnom sam igrala komedije. Što se tiče teksta gospođe Bralović, privukla me zaista odlično napisana priča, jedan ozbiljan dramski tekst koji sam ja žanrovski uradila na komičan način. To je jedna zaista sjajna melodrama o ženi sa sela i njenom životu, o ljudima u maloj sredini, o dvostrukim aršinima, o licemerju, o odnosu mog lika sa suprugom, sa svekrvom.
NN: Koliko je sve to teže prikazati u monodrami nego u nekoj drugoj dramskoj vrsti, gdje se možete osloniti na kolege sa scene?
Masal: Monodrama je jedan od najtežih vidova igranja, tako da u svakom slučaju vam je lakše kada imate ansambl predstavu ili makar duo dramu, jer uvek vam je tu kolega na kojeg možete da se oslonite. Monodrama je jedna jako velika odgovornost. Pri tom treba biti jako pažljiv pri odabiru teksta. Po mom mišljenju, najteži vid igranja. Iskreno, da sam član nekog pozorišta ne verujem da bih se usudila da radim monodramu, a jednostavno okolnosti vas primoraju.
NN: Koji su razlozi što nemate stalni pozorišni angažman?
Masal: Ja sam bila stalni član pozorišta "Zoran Radmilović" od 1998. do 2008, kada je gospodin gradonačelnik Zajačara rešio da ugasi pozorište. Kako sam tada bila na porodiljskom bolovanju, samo mi je stigao papir na kućnu adresu da se pozorište ugasilo i da više ne radim tamo. Međutim, isti gospodin o kojem je reč posle dva meseca ponovo je otvorio pozorište, kojem je promenio naziv. Pozorište "Zoran Radmilović" nazvano je Pozorište Timočke Krajine "Zoran Radmilović". Kolega koji je nosio repertoar poslednjih sedam godina nije vraćen, nije vraćeno pet ili šest takvih glumaca, tako da i ja od 2008. nemam stalni angažman. Od tada sam radila u raznim firmama, buticima, bila član nekih sitnijih projekata što se tiče glume, učestvovala u snimanju nekoliko filmova, ali stalni angažman nemam.
NN: Vaša biografija zapravo otkriva položaj umjetnika danas i ovdje.
Masal: Ne znam kome je gore, da li ovim mladim ljudima koji izlaze s akademije pa ne mogu doći do posla ili nekome ko je radio 10 godina, pa vam jednostavno neko kome se može prekine karijeru bez nekog određenog razloga i objašnjenja. Umetnik je danas jako, jako degradiran. Čak i oni koji imaju stalni angažman u pozorištu rade sa strane jer plate su toliko niske i mizerne da ne znam kako bi mogli opstati od iste. To, nažalost, nije vezano samo za glumu, nego je jedna opšta slika - snalaženje uz pomoć štapa i kanapa. Samo kada je reč o profesionalnim glumcima to "snalaženje" trebalo bi da ima jedan određeni nivo.
Draže joj pozorište nego film
NN: Glumili ste u filmovima "Sedam i po", "Crna zora", "Marko Kraljević fantastična avantura", "Saga o tri nevina muškarca", "Sporazum". Francuska glumica Izabel Iper, koja je ove godine napisala poruku za Svjetski dan pozorišta, rekla je da ne pravi razliku između pozorišta i filma. Kakvo je Vaše mišljenje povodom toga?
Masal: Na filmu sam uglavnom igrala manje uloge, ali u svakom slučaju mogu reći da je gluma u pozorištu mnogo jača i mnogo ekspresivnija. Što se tiče filma, mora sve da bude jako svedeno, jer kamera sve beleži, morate da budete jako ubedljivi i da igrate više iznutra, a u pozorištu igra je vezana za spoljašnju stranu i, naravno, unutrašnju. U svakom slučaju, ja više volim pozorište, jer više ste sa publikom u tom momentu igre. Koliko vi preživljavate, toliko i oni preživljavaju.