Marko Vidojković je ravnopravno sa Jovicom Aćinom ovogodišnji dobitnik Vitalove književne nagrade "Zlatni suncokret". Nagrađen je za roman "Sve crvenkape su iste". Objavio je pet romana i svi su odlično prihvaćeni od strane čitalačke publike, pogotovo one mlađe.
Vidojković ima svoj bend, radi kao izvršni urednik u `Plejboju` i kaže da su sve crvenkape iste...
NN: Koji svoj roman smatraš najboljim? Zašto?
VIDOJKOVIĆ: Definitivno su to `Sve crvenkape su iste`. U ovoj knjizi otišao sam najdalje u poigravanju sa stvarnošću i simbolima, ne napuštajući svoj prepoznatljivi stil. Mislim da ova knjiga može da se čita na nekoliko nivoa, nekoliko puta i da svaki put u njoj može da se otkrije nešto novo.
NN: Nakon pet romana i brojne čitalačke publike dobio si priznanje u Srbiji, nagradu Vitalov `Zlatni suncokret`. Šta za tebe znači ova nagrada?
VIDOJKOVIĆ: U Srbiji postoji svega par jakih književnih nagrada, među kojima su najjače NIN-ova, Vitalova i Andrićeva, pre svega zbog novca koji nagrađeni autor dobija. Vitalova nagrada ima 11 godina tradicije, uspela je da preživi sve vlasnike ove velike fabrike, a posebno mi je drago što sam dobio ovo priznanje jer znam da za mene niti je iko lobirao, niti je iko ikog zvao telefonom. Žiriju se knjiga svidela i oni su je nagradili. Nema lepšeg osećaja.
NN: Sudeći po komentarima na Internetu, ali i medijima, o tebi su uvijek podijeljena mišljenja na dva tabora - ili te vole, ili ne mogu podnijeti. Šta je to u Marku Vidojkoviću tako fascinantno, odnosno tako odbojno (ako si otkrio)?
VIDOJKOVIĆ: Nisam još uspeo da ukapiram zašto me neki ljudi toliko mrze. Možda zbog mojih političkih stavova, možda zato što neki drugi ljudi vole da čitaju moje knjige, možda zato što njihove knjige niko ne čita, možda zato što sam bez ičije pomoći uspeo da napravim nešto u ovom sivilu od zemlje, ko zna. Možda je, na kraju krajeva, samo u pitanju prirodni balans jer ne mogu svi sve da vole. Čim postoji neko ko mnogo voli ono što radiš, mora da postoji i neko drugi ko će da ti baca podjednaku količinu mržnje.
NN: Kad si stigao napisati ovolike knjige? Stalno pišeš?
VIDOJKOVIĆ: Ne, nego sam išao u pravno-birotehničku srednju školu, gde smo imali daktilografiju sve četiri godine. Iako sam oduvek imao dvojku iz tog predmeta, u odnosu na `obične smrtnike` brzo kucam, pa mi nije teško da za kratko vreme napišem ceo roman. To je stihija, kad krenem da pišem, onda obično pišem svaki dan, po ceo dan, dok ne završim. A onda ne napišem nijedan red mesecima.
NN: Šta je s tvojim bendom?
VIDOJKOVIĆ: Živi smo, zdravi i veseli. Imamo besplatan koncert u maloj sali SKC 16. februara, na kome ćemo ispromovisati svoj album `Raised in Captivity`, u izdanju `Magmedije`. Sviramo po Srbiji i po regionu i manje-više sve je isto kao i pre. Sviramo pre svega iz ljubavi prema toj vrsti muzike (pank), a ne iz potrebe da punimo stadione, pošto je u panku to nemoguće bilo gde na zemaljskoj kugli.
NN: Jesi li još urednik u `Plejboju`? Kako se snalaziš u tom poslu?
VIDOJKOVIĆ: Izvršni urednik, tačnije. Super je kad radiš u tako velikom magazinu posao koji ti ide od ruke, a imaš vremena i za svoje knjige i za bend.
NN: Jesu li stvarno sve crvenkape iste?
VIDOJKOVIĆ: Jesu, ali se crvenkape u mom poslednjem romanu moraju doživeti kao cela moja generacija. Sve nas su početkom devedesetih stariji poslali u šumu punu vukova, pa ko se snađe - snađe. Neke od crvenkapa su pojedene, neke su se izgubile zauvek, a neke su ipak uspele da doskoče zlom vuku.
NN: U tvojim romanima junak se uvijek susretne sa nekom `fatalnom` Nadom, Cakom, Janom... Kako stvari stoje sa ženama u tvom životu? Zaljubljive si prirode?
VIDOJKOVIĆ: Ne bih rekao da sam zaljubljive prirode, možda sam senzualan, lako se ukačim s devojkama na nekom prijateljskom i neobaveznom nivou, ali je jako teško da se zaljubim i da budem s nekom duže. U ovom trenutku već duže vreme imam devojku s kojom mi je super.
NN: Šta novo pišeš? Hoće li biti nekakvog zaokreta ili nastavljaš u svom prepoznatljivom stilu?
VIDOJKOVIĆ: Ne pišem ništa. Bilo mi je naporno da pišem `Crvenkape` i potreban mi je odmor od toga. Ove godine objaviću zbirku priča, a o sledećem romanu ću malo detaljnije razmišljati kad mi bude palo na pamet o čemu ću uopšte da pišem. Sigurno ne pre 2008.
Seks, droga & užasne godine
NN: U romanima ima dosta seksa, opijanja i droge... Je li to refleksija savremenog života ili sopstvenog života (kombinacija)? Koliko ima autobiografskih detalja u tvojim knjigama?
VIDOJKOVIĆ: Ja volim da pišem o stvarnosti. Svuda oko mene ljudi se satiru od alkohola, droge, kockanja, seksa, klope i drugih poroka. Užasne godine u kojima smo živeli dovele su do gomile ovisnika o mnogim stvarima. Ne mogu da se pravim kako to ne postoji.