BANJALUKA - Predstava "Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali" Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice, po tekstu Tanje Šljivar i u režiji Mirjane Karanovic, koja ujedno i dijeli scenu sa Enesom Salkovićem, do sada je privukla ubjedljivo najveću pažnju na Međunarodnom festivalu mladog glumca "Zaplet 08".
Karta više za ovaj komad, koji je odigran u ponedjeljak uveče u Gradskom pozorištu "Jazavac", tražena je iz mnogo razloga. Prvi je taj jer je Tanja Šljivar, iako mlada, sa tek tri postavljene drame na sceni, vjerovatno najuspješnija dramska spisateljica iz Banjaluke.
To, između ostalih, dokazuje i cinjenica da je aktuelna dobitnica Sterijine nagrade baš za ovaj tekst. Drugi razlog, a treci i ostale koje donosi samo ime Mirjane Karanovic nećemo nabrajati, jeste jer je predstava izuzetno hvaljena od strane kritike. Ta kritika dolazi iz Beograda, Novog Sada, Sarajeva, Zenice, odnosno mjesta gdje je predstava i igrana.
Samim tim, dovođenje ove predstave u "Jazavac", kao i velika zainteresovanost za istu, značilo je prije svega razbiti predrasudu da je najteže "biti prorok u sopstvenom selu". Radnja komada, naime, u većem dijelu smještena je u Banjaluku. Ipak, iako je gluma Karanovićeve i Salkovića sat i po besprijekorno držala pažnju prisutnih u krcatom "Jazavcu", predstava je dobila "najtanji" aplauz od svih ostalih. Na pitanje kako im se svidjela predstava, većina gledalaca odgovarala je "dobra je", a prećutkivala onaj dio "ali ja ovdje ništa ne razumijem".
Kako bi stvari postavili na čistinu, recimo o čemu se zapravo radi u samom tekstu na kome je i fokus ovog komada. Imamo četiri dramske situacije i odnosa: majka - sin, otac - kći, brat - sestra, mladi momak - starija žena u ulozi ljubavnika. Izvor nerazumijevanja situacija, a ujedno i snaga predstave jeste jer su rediteljski postavljene apstraktno i van realističke forme. Sa druge strane, sam tekst obiluje ekspresionističkim izrazom, odnosno gomilanjem detalja ili, kako to rediteljka reče, prebogatom trpezom.
Takav tekst, ne za svačiji ukus, stavljen je na trpezu rediteljima, glumcima, pa samim tim i publici. Roditelji koji su nas upozoravali, kako za razliku od rediteljke kaže jedan od gledalaca, duhovno i suštinski su prazni likovi, a djeca od zla oca i gore majke, nisu ni imala šansu da postanu bolja. Ove riječi odnose se isljučivo na ponašanje likova, u ciju odbranu u vecini slučajeva staje njihova izražena emotivnost. Moralna rastrojenost u sukobu sa jakom emocijom otud donosi i WC šolju kao glavni rekvizit na sceni, te simbol za prevladavajući letargicni osjećaj predstave.
Predstava nas, pored svega, vodi kako kroz sadašnjost tako i u neslavnu prošlost olicenu u devedesetim godinama prošlog vijeka. Kroz metafore, simbole i aluzije na primjeru jedne porodice vidimo sliku društva (roditelja) koje je, razumije se, daleko od idealnog i kao takvo nas (djecu) cini "onim na koje nas je upozoravalo". Na kraju recimo i to, predstava je na mjestu odigravanja radnje ispunila svoju misiju, jer ona nije pravljena da podilazi publici koja bi joj u transu aplaudirala, vec naprotiv - da tjera na dubinsko promišljanje.