Milan Bogdanović mladi je reditelj rođen u Banjaluci, koji trenutno studira na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, a od završetka studija na fakultetu koji je trenutno u blokadi, dijeli ga samo diplomska predstava.
Premijera njegove diplomske predstave u produkciji Narodnog pozorišta Republike Srpske (NP RS), na sceni "Petar Kočić" ove kuće, zakazana je za subotu, u 20.30, a riječ je o komadu "Arapska noć", njemačkog pisca Rolanda Šimelpfeniga.
U predstavi igraju Željko Erkić, Nataša Perić, Senad Milanović, Bojan Kolopić i Isidora Davidović, studentkinja četvrte godine glume na Akademiji umjetnosti u Banjaluci.
Uoči premijere, kako o samom komadu, tako i o svom viđenju pozorišta, Bogdanović je govorio za "Nezavisne".
NN: Za početak, recite nam nešto o samom tekstu, na koji način Vas je zainteresovao i na koji način ga Vi rediteljski čitate?
BOGDANOVIĆ: Tekst je vrlo interesantan. Mjesto radnje smješteno je u jedan soliter. Tekst prati pet stanovnika i sve se odvija tokom jedne večeri kada im u zgradi nestane vode. To je neki inicijator radnje. Nakon što im nestane vode, stanovnici su primorani da izađu iz svojih stanova, da hodaju po zgradi i da se zapravo prvi put međusobno upoznaju, da saznaju nešto o svojim komšijama i ljudima oko sebe. Mene je zainteresovao taj tekst. Kada smo Ljubiša Savanović i ja pričali o tome šta bi bilo dobro da se radi, "dobacivali" smo se nekim tekstovima i "Arapska noć" je bila među tim prijedlozima. Taj tekst sam baš jako osjećao, bio mi je veoma snažan kada sam ga pročitao, ali nisam imao pojma kako da ga postavim i šta da radim s njim. To je pet različitih priča koje se konstantno prepliću, nemamo neki dramski tok da pratimo, jednog, pa drugog, pa trećeg, nego svih pet pratimo u isto vrijeme, a oni su na pet različitih lokacija. Potom mi je to postalo veoma inspirativno u smislu postavljanja i razmaštavanja takve teme. Suštinski, što sam ga više čitao, shvatao sam da je to jedna bazična tema usamljenosti i otuđenosti ljudi, koju je sam Roland spakovao u jednu fenomenalnu formu. Kako sam i sam prije četiri godine iz Banjaluke prešao u mnogo veći Beograd, ispočetka je sve bilo hladno i otuđeno i onda danas shvatim da to nije do velikog grada, nego je samo neki period života kad prelaziš u novu sredinu. Ispostavilo se da je sada pravo vrijeme da se priča o tim stvarima.
NN: Probe su pri kraju. Kakva je saradnja s ansamblom NP RS?
BOGDANOVIĆ: Probe teku odlično. Ne smijem ništa da ureknem zbog premijere, ali ja sam vrlo zadovoljan. Lijepa ekipa se okupila, neka nova mlada energija pomiješala se sa iskustvom. Oni su jako otvoreni za rad. U ovom pozorištu sam doživio neku vrstu poštovanja, koje prvi put doživljavam u smislu da te svi iz cijelog pozorišta gledaju kao sebi ravnog saradnika, a ne ko nekog reditelja i mladog kolegu iz Beograda. Bili su vrlo otvoreni da eksperimentišemo, što je meni bilo veoma bitno kada sam došao na prvu probu. Nisam vidio strah u njima, jer je tekst vrlo teško naučiti. Moj najveći strah je bio šta kada se zaboravi tekst, jer to doslovno teče kao neka pjesma u momentu. Kada se ispadne iz te pjesme, veoma je teško da se u nju vratite. Saradnici su dobri, posvećeni i imaju želju da naprave nešto vrlo značajno.
NN: I Vi ste jedan od mladih ljudi koje je uprava NP RS angažovala u posljednje vrijeme. Koliko je uvođenje mladih snaga u jedan nacionalni teatar bitno kako za taj teatar i mlade ljude, tako i za jednu sredinu?
BOGDANOVIĆ: Mislim da mnogo znači. To je najpametnija odluka koju jedan nacionalni teatar može da uradi. U svakom smislu je značajno, jer ćete tako dobiti ljude koji imaju veliku želju da nešto urade, da ulože svoj maksimum, možda i više napora nego neke starije kolege, a pri tome ćete dobiti i nove poglede na svijet. To su stvari o kojima, ne samo nacionalna, nego svaka pozorišna kuća mora da razmišlja. Mladih talentovanih reditelja ima mnogo, a prilika ima malo i mislim da svi moraju da razmišljaju u tom smjeru, da makar po sezoni dovode mlade reditelje koji mogu i idejno da osvježe ansambl i da unesu neku novu energiju. Ubijeđen sam da produkt kao produkt nije toliko bitan, koliko je bitno da li ćemo mi da donesemo nešto novo i da pričamo o temama o kojima se inače ne priča. Sam produkt je predstava koja je uvijek igra slučajnosti, koja može da živi dva dana, a može da živi i dvadeset godina.
NN: Odrasli ste u banjalučkom "Dis teatru" uz oca Novicu i brata Ognjena. S tim u vezi imam dva pitanja. Prvo, da li je Vaš put bio predodređen da se bavite pozorišnom umjetnošću, a drugo, koliko je amaterska scena značajna za samo pozorište i za razvijanje pozorišne publike u budućnosti?
BOGDANOVIĆ: Volim da vjerujem da to nije bilo predodređeno i da je to moja odluka, ali vjerovatno jeste bilo predodređeno, jer sam od malih nogu bio u pozorištu. Na fakultetu sam se često hvatao ukoštac sa mislima da li ja to stvarno želim ili je to neka sudbina koja je mene zadesila. Međutim, što više vremena prolazi, shvatam da to jeste bila moja inicijalna želja. Što se tiče amaterskog pozorišta, to jeste jedno predivno mjesto. Svi moji prijatelji, apropo toga što sam se vratio u Banjaluku, otišli su na razne strane i razne akademije, ali ima i puno onih koji nisu ostali u pozorištu, nego su nastavili da se bave drugim stvarima, a to amatersko pozorište im je puno značilo, jer su se konektovali sa ljudima iz različitih gradova i država. Osvijestili su sebe i stvari oko sebe. Generalno, amaterska pozorišta ne bi trebalo da koriste za zanat i učenje o pozorištu kao o nekoj formi, nego bi trebalo da ona budu spoznaja stvari. Tokom vremena provedenog u amaterskom pozorištu, mi smo obišli puno mjesta i stekli mnogo prijatelja sa različitih strana i to mene i dan-danas najviše raduje te je nešto najdragocjenije što mi je ostalo iz tih dana.
NN: Vi ste nagrađeni na festivalu "Fedra" u Bugojnu, koji ove godine doživljava 51. izdanje. Mislite li da je "Fedra" pravi primjer kako i u jednoj manjoj sredini pozorišnu scenu održati živom i značajnom?
BOGDANOVIĆ: Posljednji put sam bio na Fedri baš tada kada smo išli sa "Malim Agatonom", poslije nisam imao priliku. To je bilo otprilike prije pet godina. Sjećam se da je tada "Fedra" i nama ovdje bila stimulans da tokom cijele godine nešto radimo, zato što smo znali da postoji jedno krovno mjesto gdje možemo da dođemo i da pokažemo svoj rad, što smo znali da tamo postoje neki ljudi koji su kvalifikovani da pričaju o tim stvarima. Kada znate da imate neku vrstu motivacije da nešto radite, stvari su mnogo bolje. "Fedra" je veoma lijep pozorišni festival. Godinama poslije "Fedre", kada sam išao po profesionalnim pozorišnim festivalima, rijetko se dešavalo da sam sretao taj nivo posvećenosti.
NN: Kako gledate na beogradsku pozorišnu scenu? Pretpostavljam da ste sa indeksom FDU imali besplatan ulaz u sva beogradska pozorišta i da ste to obilato koristili?
BOGDANOVIĆ: U prvoj godini smo doslovno svako veče išli u pozorište i sjećam se da je bilo mnogo dijametralno suprotnih predstava. U Beogradu postoji mnogo premijera na godišnjem nivou, mnogo gostovanja, mnogo različitih festivala i to je ogroman obim predstava koje možete da pogledate. Nikad ne pogledate sve, naravno. Suštinski, razlika beogradske u odnosu na banjalučku pozorišnu scenu nije samo to što ima mnogo više predstava, nego to što pozorišta imaju različite politike i razmišljanja o predstavama. Imate pozorišta koja daju savremene tekstove, pozorišta koja dovode moderne reditelje, pozorišta koja idu u klasiku i, suštinski, tu je razlika u odnosu na Banjaluku. U Beogradu imate mnogo više mjesta za neke pokušaje, znate gdje možete šta tražiti, a ovdje u pet-šest premijera godišnje morate da smislite širinu, a da sve opet skupite u neku formu koju mogu svi da isprate i pogledaju.
NN: Dakle, razlika je u dodvoravanju publici?
BOGDANOVIĆ: Da, ali to nije slučaj samo sa Banjalukom, nego sa svakim manjim mjestom. U pozorištu volim pokušaje bilo koje vrste i mislim da je to uvijek važnije od samog produkta, ali mogu da razumijem i da neka pozorišta žive od prodaje karata i da moraju da isfinansiraju svoju godinu. Međutim, pozorišni pokušaji mogu i malim mjestima puno da znače, u smislu da neke predstave koje izađu iz Banjaluke otvaraju puno prilika i za različite reditelje, koji mogu doći ovdje da rade. Takve predstave jednostavno otvaraju nove saradnje. Mislim da to treba da bude cilj svakog umjetničkog direktora, da nekako gura ka tome da se otvaraju nove stvari.
NN: Prošle godine u Beogradu radili ste predstavu "Razlozi za život". Kakva je sudbina ovog komada, koliko je imao izvođenja?
BOGDANOVIĆ: To mi je jedna veoma draga predstava. Dosad je imala šest izvođenja i problem te predstave jeste što je ona nastala na Fakultetu dramskih umjetnosti i što je prostor te predstave ograničen u smislu da ne možemo uvijek da koristimo resurse FDU-a. Mi još nismo odustali od te predstave, tražimo prostor gdje bi bilo adekvatno da se ona izvodi. Predstava je vrlo zanimljiva. Ima veze sa ovom formom, jer se dvije priče paralelno dešavaju na stepeništu jednog kluba. Meni je to bila odlična škola. Sastavili smo vrhunsku mladu ekipu i mislim da smo napravili neki uspjeh. Ljudi su bili zadovoljni tom predstavom iz razloga što je ekipa, od kompozitora, producenta, dramatugra, bila vrlo mlada i svi su se mnogo zagrijali na taj tekst. Tada sam zaključio da, kada sastavite dobru ekipu, uradili ste 70 odsto posla. Međutim, ta predstava je na čekanju. Čekamo da nabavimo to stepenište, koje nije jednostavno napraviti, pa da igramo.
NN: Kakvo je scenografsko rješenje za "Arapsku noć" s obzirom na to da igra na maloj sceni?
BOGDANOVIĆ: To je dobro pitanje, jer ko je čitao Rolanda i ko poznaje njegov tekst, mislim da će mu ova izvedba biti vrlo zanimljiva. Svi koji su postavljali "Arapsku noć" bježali su u to da glumce odvoje, što je meni kao reditelju vrlo jasna odluka. Iako je ključna tema usamljenost i otuđenost, to je pet zasebnih priča, pa je logično da te glumce razmaknete i da imate neku fizičku distancu, pa da se igrate s tim. Ono što je meni bilo zanimljivo, jeste što to radimo na maloj sceni, koja ima pet metara širine, sa šest-sedam metara dubine, što znači da je to fizički neizvodivo. Onda sam sjeo prvi dan i rekao: 'U redu, to ne funkcioniše, sada će svi namjerno da budu u jednom prstoru.' Kada sam pričao sa Dunjom Kostić, scenografkinjom, rekao sam da ih namjerno što više zguramo, da budu u što manjem prostoru, i onda smo smislili da se naše scenografsko rješenje dešava u holu jedne zgrade. Taj hol zgrade ima svoj čuveni lift iznad kojeg postoji kajron koji može da nas vodi na različita mjesta. Taj hol vrlo lako može da se promjeni u svašta nešto. Mi tu pratimo 22 različite lokacije, ali bez ikakvih scenografskih promjena. Tu ne postoji bilo kakva vrsta scenografske promjene, to je samo vrsta odnosa kako glumac igra sa tom scenografijom. Mislim da će u tom smislu ova predstava biti vrlo uzbudljiva ljudima. Meni sigurno jeste, jer ta prepreka, ako mogu tako da je nazovem, postala je prednost naše predstave.
![Bogdanović u razgovoru sa novinarom "Nezavisnih"](http://galerija.nezavisne.rs/m/20250306134319309497.jpg "Bogdanović u razgovoru sa novinarom "Nezavisnih"")