Umijeće i raskošni talenat glumca Milana Kovačevića prepoznatljivi su već mnogo godina na pozorišnim daskama, a u skorijem periodu njegova gluma je neizostavni dio popularnih televizijskih projekata poput "Nek' ide život", "Složna braća", "Folk", "Vratiće se rode"...
Ostvario je na desetine uloga u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu, a može da se pohvali titulom stalnog člana Drame ovog pozorišta.
Dobitnik je brojnih nagrada poput nagrade "Brams festivala" za najbolju mušku ulogu Hamleta, Godišnje nagrade Srpskog narodnog pozorišta za ulogu Jovanče u predstavi "Jovanča na putu oko sveta", te za ulogu u predstavi "Smederevo 1941" i još mnogo drugih. Pozorište smatra esencijom, pomoć mladim kolegama neophodnom, a u intervjuu za "Nezavisne" Kovačević govori o seriji "Složna braća", pozorištu i televiziji, svom životnom putu te glumačkom zanatu.
NN: Kada se spominje Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu, Vaše ime i umijeće na sceni su nezaobilazna poveznica. Iza sebe imate na desetine uloga, od glavnih do sporednih, ali ipak, koju biste mogli izdvojiti kao najznačajniju za Vas lično, na bilo koji način?
KOVAČEVIĆ: Da se izrazim, verovatno kao i većina glumaca, sve uloge su mi veoma drage i sve su moja deca. Od glavnih do manjih i onih još manjih. Dešavalo se da većina kolega i ja napravimo odlične uloge, a predstava ne bude baš dobra. To je najgore što može da ti se desi u pozorištu.
NN: Vaš talenat će publika imati priliku da vidi i u popularnoj seriji "Složna braća", za koju tek slijedi emitovanje. Kakvo iskustvo nosite sa ovog seta? Između ostalog, šta je više za Vas, drama ili komedija?
KOVAČEVIĆ: Na snimanju "Složne braće" je bila stvarno odlična atmosfera. Najveći dobitak sa tog snimanja je to što sam se upoznao s nekim kolegama koje do tada nisam lično poznavao, a stekao sam i prave prijatelje! Pomagali smo se, davali savete jedni drugima, podržavali se i gurali napred.
NN: Nezahvalno je pitati glumca šta više voli, ali ipak, postavila bih Vam pitanje gdje i kada je Vaše srce ispunjenije? Da li je to nakon aplauza na pozorišnim daskama ili nakon komplimenata i popularnosti poslije televizijskih projekata?
KOVAČEVIĆ: Pozorište je esencija! U pozorištu se vidi ko je glumac, a TV može i da prevari.
NN: Kada i kako ste odlučili da je gluma Vaše životno zanimanje? Kako su izgledali ti počeci, od studiranja do zaposlenja i građenja imena?
KOVAČEVIĆ: Studirao sam elektrotehniku, a glumom sam se bavio u amaterskom pozorištu u mojoj Novoj Pazovi. Onda sam dobio nekoliko nagrada na nekim amaterskim festivalima, tada je nešto kliknulo, otišao sam na prijemni ispit i eto me na "daskama koje život znače". Završio sam glumu u klasi velikog Petra Banićevića i drago mi je da svi moji sa klase rade u pozorištu, a četvoro su čak i profesori na raznim akademijama. Dvoje su profesori glume, jedno dikcije, a jedno scenskih borbi.
NN: Šta zaista znači biti uspješan glumac? Šta je potrebno da se desi kako bi jedan glumac dobio takav epitet uz svoje zanimanje? I naposljetku, kako izgleda život jednog glumca?
KOVAČEVIĆ: Biti zadovoljan i posvećen poslu. Uvek davati maksimum, ne biti "nadrndan", pomagati mlađim kolegama i stalno se usavršavati.
NN: Dobitnik ste brojnih nagrada, Vaš talenat je sada već prepoznat u cijelom regionu. Međutim, kako ste se nosili sa onim malo lošijim kritikama u prošlosti? Kako je to uticalo na Vas?
KOVAČEVIĆ: Kritike od kolega sam uvek prihvatao, mada to nikako ne prija glumačkoj sujeti. Gluma nije matematika, gde je 1+1=2, već se neko nekom sviđa, a nekome ipak ne. Ne možeš svima biti po volji.
NN: Kada pogledate unazad, šta je ono što Vas je najviše mučilo kao mladog umjetnika? Kakav je danas položaj umjetnika u Srbiji i regionu? Imaju li tretman kakav zaslužuju?
KOVAČEVIĆ: Kad si mlad, sve ti se čini veoma nepravedno. Misliš da si najpametniji, da se uloge dobijaju preko veze. Naravno, ima i toga. Ja sam vrlo brzo shvatio da se samo od plate ne može živeti, naročito ako ne snimaš baš mnogo. Bavim se još nekim poslovima pored glume, međutim, sada imam manje vremena za to jer, Bogu hvala, nekako je došao red na "naplatu" tog rada na sebi i posvećenosti. Mladima je vrlo teško, jer kad izađeš s akademije, gde si posvećen učenju i usavršavanju, odjednom si na "ulici", a pozorišta nisu samo tebe čekala. Što pre to shvatiš, bolje za tebe.
NN: U jednom periodu života svoj talenat ste usmjerili i na pozorišnu režiju. Režirali ste jednu seriju i nekoliko predstava. Kako je biti sa te "druge strane" stvaranja umjetnosti i koliko Vam je to iskustvo kasnije pomoglo u glumi?
KOVAČEVIĆ: Nakupio sam se iskustva i, bez lažne skromnosti, imam tu rediteljsku crtu. Režirao sam desetak predstava i, kad budem imao nešto da kažem, opet ću se latiti rediteljske palice.
NN: Da li ste nekada dobili savjet koji Vam je ostao u pamćenju i kojim ste se vodili u nekim trenucima? Šta biste Vi poručili kolegama?
KOVAČEVIĆ: Budi svoj i veruj u sebe, ali i kritičan uz konstantni rad na sebi.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.