Dramaturškinja Milena Minja Bogavac će svoj autorski i autobiografski performans "Mrzim pozorište" izvesti sutra sa početkom u 21 čas u Narodnom pozorištu Sarajevo, a u okviru 7. Sarajevo festa.
"Performans kombinuje pozorišnu teoriju, praksu i ličnu ispovest umetnice, nakon dve decenije pozorišnog rada. Performans je duhovit, satiričan, ironičan. U svojoj eksplicitnoj nameri da omalovaži pozorišnu umetnost i njen značaj u društvu, zapravo priča priču o igri - kao smislu života, kao najvažnijoj stvari na svetu", kraći je opis ovog komada.
Bogavac diplomu dramaturškinje nosi sa Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu, a angažovana je i kao pozorišna rediteljka, scenaristkinja i pjesnikinja, koja se ističe aktivizmom i borbom za pravdu, jednakost i ljudska prava.
Pored toga, aktivna je kao kreativna direktorica organizacije "Centar E8", dok je ujedno jedan od osnivača i stubova nosilaca "Reflektor teatra".
U pozorišnim vodama plovi više od dvije decenije, a više o performansu "Mrzim pozorište", svom radu i planovima govorila je u intervjuu za "Nezavisne".
NN: Da li je moguće mrziti pozorište kada čovjek čitav život provede u njemu? Koja je funkcija ovakvog naslova?
BOGAVAC: Čitav svoj život sam posvetila pozorištu, uverena da nema lepšeg poziva na svetu. Ali, pozorište ne nastaje u vakumu, nego u društvu. Pravi se s ljudima, koji čine društvo, od ljudi koji čine društvo i za ljude, koji opet čine društvo, u formaciji zvanoj publika. A publika znači javnost. Pa, kada su ljudi razočarani i apatični, kada društvom upravljaju nasilje i nepravda i kad je govor mržnje osnovni ton javnog govora - vrlo je upitno može li pozorište da ostane lepo i čisto. "Mrzim pozorište" nije samo komad o pozorištu, već o društvu, u kome pozorište nastaje. Ali, pre svega to je komad o nepravdi. Kad kažem da mrzim pozorište, ja zapravo mrzim sve ono što sam morala da istrpim da bih dokazala koliko ga volim.
NN: Kroz ovaj performans se dotičete Vaših predstava koje su doživjele zabrane i cenzure. Da li u današnje vrijeme postoji stoodstotna cenzura ili je ipak moguće naći kanal kojim se poruke mogu slobodno slati? Koliko taj posao pronalaska novih načina, prostora, kanala utiče na vidljivost predstave?
BOGAVAC: Kada se cenzura uvukla u pozorišne repertoare Srbije, bila sam sigurna da iz ove igre mačke i miša pozorište izlazi kao pobednik. Entuzijastično sam citirala Bertolta Brehta koji kaže: "Teatar cenzura može samo da ojača, a cenzora da oslabi!" Zvučalo je uzbudljivo. Ipak, godine borbe za svoje mesto pod reflektorima udaljile su me od jedine stvari kojom sam ikad htela da se bavim, a to je pozorište. Cenzura je uporno jačala, a ja sam bila sve umornija. Moj pozorišni rad postao je 10% od ukupne količine svog ostalog posla koji moram da obavim kako bih uopšte mogla da se bavim pozorištem. Kako bi pozorište moglo da se desi. Tako je moj rad postao moja borba. Nikada nisam odustala od te svoje borbe, ali u nekom trenutku postalo mi je jasno da istrajavam još samo zbog ponosa, iz inata. To nije način na koji doživljavam ljubav. A što se tiče novih tehnologija, naravno da ih koristimo. Pozorište je najsinkretičnija od svih umetnosti, pa svaki novi medij koji se pojavi - ubrzo postaje integralni deo pozorišta: da li u producentskom smislu ili u smislu izražajnog sredstva, to je važno pitanje, ali svakako: sve je već tu.
NN: Govorite i o periodu pandemije virusa kovid-19. Koliko je ova pandemija uticala na umjetnost generalno i da li su čovjeku potrebni ti "apokaliptični" trenuci da bi ustinu shvatio da ga od životinja razdvaja samo umjetnost?
BOGAVAC: Period pandemije bio je veoma težak za sve ljude na svetu. Ali, u pozorištu i izvođačkim umetnostima to je bio "mali smak sveta", u kom smo dobili uvid u to koliko je naša umetnost zapravo krhka. Sve to vreme borili smo se da se pozorišni život nastavi - pod drugačijim uslovima, a onda - nekako na rez, počeo je rat u Ukrajini, svi smo postali svesni da se bezbednosna situacija u svetu komplikuje i u toj atmosferi proglašen je kraj pandemije, kao treća vest u dnevniku, bez mnogo značaja i pompe, i sve se nastavilo po starom, kao da se nikada nije ni zaustavljalo. Uverena sam da nismo imali vreme da shvatimo šta nam se zapravo desilo u toku pandemije. Verovali smo da će to grozno vreme probuditi nešto herojsko u ljudima, neku novu solidarnost, brigu za javno zdravlje ili slično, ali to je bila tema samo za vreme karantina. Odmah zatim, sve smo zaboravili i nastavili dalje, prateći mehanizam neoliberalnog kapitalizma koji melje. Nismo izvukli lekcije. Ni mi kao pojedinci, niti pozorište kao celina. Imam potrebu da se vraćam na ovaj period, jer mi se čini da smo tada propustili šansu da postanemo bolji ljudi i popravimo ovaj sve strašniji svet.
NN: Performans izvodite i na engleskom jeziku. Koliko je drugačije pričati ovako intimnu priču na jeziku koji Vam nije maternji? Da li se i u kojoj mjeri ova dva naličja istog komada razlikuju?
BOGAVAC: Veoma zanimljivo pitanje! Kada igram na engleskom, u potpunosti sam fokusirana na tekst, izgovor i dikciju. To nekad radi za komad, jer budem hladna, sabrana i tačna. Ali, u srpskoj verziji, mnogo se više zabavljam, mnogo sam iskrenija, improvizujem, komuniciram s publikom, nemam utisak da sam na sceni, već da je publika u mojoj sobi i tako nastaju zaista lepi trenuci razmene i interakcije. Ako nešto krene naopako, na srpskom uvek znam da ću se već nekako izvući. Na engleskom nemam tu vrstu sigurnosti. Ipak, treba reći i ovo: verzija teksta koji igram na engleskom značajno se razlikuje od verzije na našem jeziku. "Mrzim pozorište" je u velikoj meri komad koji govori o lokalnom kontekstu i kada nam je taj kontekst svima poznat, ostaje mnogo više vremena za autorske komentare i umetničke osvrte na stvarnost. Verzija na engleskom meni se čini dramaturški siromašnija - jer dok objasnim kontekst, prođe predstava. Imam utisak kao da sam u nekoj važnoj polemičkoj emisiji, pre nego da sam na sceni i da sam tu da bih se igrala. Tako da, zapravo, mnogo više volim da igram na srpskom, ali izvesti sat i po ličnog teksta na stranom jeziku, za mene je bio veliki izazov. To je još jedna avantura u koju sam se upustila da bih imala malu predstavu koju mogu da igram bilo gde. Dakle, još jedna od teških stvari na koje sam pristala u ime ljubavi prema pozorištu.
NN: Ova predstava je nastala u produkciji "Reflektor teatra", čiji ste Vi direktor i dugogodišnji vjerni član. Koliko se nezavisna pozorišna scena razlikuje od institucionalne u Srbiji?
BOGAVAC: Godinama unazad, govorimo o razlikama. Mislim da dolazi vreme kada bi trebalo da se setimo po čemu smo slični, i šta nas spaja. U ovom trenutku, to vidim kao jedan od ciljeva svoje umetničke i društvene borbe. Dakle, svog aktivizma. Institucije mogu puno da nauče od nezavisne scene. Takođe, nezavisna scena mogla bi da dobije puno od saradnje sa institucijama. Nadam se da dolazi vreme kada će to svima postati jasno i čini mi se da priča o razlikama više nije konstruktivna. Podele su uništile naše društvo, pa mada razlike između nezavisne i institucionalne scene postoje, zaista mislim da ne treba produbljivati taj jaz. I jedni i drugi imamo mnogo problema. Ako bismo se držali zajedno, lakše bismo ih rešili. Solidarnost i zajednički interes - to je lek.
NN: "Reflektor" je pozorišna trupa upućena na mlade, a o temi pokretanja mladih se mnogo govori. Na koji način se, sa Vaše tačke gledišta, mladi mogu aktivirati da progovore o temama koje ih zaokupljaju?
BOGAVAC: Mladi su se pokrenuli i to je činjenica koju više nikada niko neće moći da ospori. U suštini, radeći s mladima, odavno sam shvatila da ih nije teško pokrenuti: samo ih pitaj, kao ravnopravne sagovornike, i oni će ti sigurno dati tačan i iskren odgovor. Ali, ovu generaciju očigledno zaokupljaju iste teme kao i sve nas. Oni žele da se bore za bolje društvo, pravdu, odgovornost i humaniji sistem. Male scene im više nisu dovoljne. Mala publika im više nije dovoljna i ja se celim srcem nadam da će uskoro glas ove generacije biti dominantan glas u našem društvu.
NN: Kroz svoj višegodišnji rad i aktivizam ste propitivali teme feminizma, fašizma, zakona, pa i pozorišta. Šta će Vam biti fokus u nekim narednim projektima, na čemu trenutno najviše radite?
BOGAVAC: Pripremamo drugi "Reflektor teatar festival", posvećen tridesetoj godišnjici potpisivanja Dejtonskog sporazuma, kojim su okončani ratovi u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Ovaj jubilej, jubilej mira - trebalo bi da bude povod za slavlje, ali, nažalost, naša društva su i dalje u velikoj meri oblikovana ratnim traumama, koje su se prenele, transgeneracijski, čak i na omladinu koja nije bila rođena za vreme ratova. U takvom društvenom pejzažu čovek se mora zapitati: da li je ovo što živimo MIR ili neka vrsta zamrznutog sukoba koji se, prema potrebama političara, uvek može podgrejati? Prethodnih 30 godina nismo uradili dovoljno na utvrđivanju istine i postizanju pravde, pa zato izgleda kao da je rat nastavio da živi sa nama, decenijama nakon što se zvanično završio. U ovom kontekstu, za nas je značajna saradnja sa "East West Centrom" iz Sarajeva, u okviru projekta "Festivali u dijalogu", koji podrazumeva razmenu i zajedničku produkciju programa između naših festivala: Sarajevo festa i "Reflektor teatar festivala". "Mrzim pozorište" prvi je u nizu programa koje ćemo razmeniti. A što se tiče tema kojima će se baviti "Reflektor teatar", one su se nametnule same. Naše pozorište čine studenti i studentkinje i nema važnije teme od borbe koju trenutno vode, na prvim linijama. To će biti i teme novih predstava "Reflektor teatra". Izučavaćemo tradiciju građanskog otpora i kulturu omladinskih protesta u Beogradu. Istovremeno, nastavićemo da verujemo u mir i zahtevamo pravdu.
NN: Odrasli ste u novinarskoj porodici, a Vaša starija sestra Jelena se takođe bavi pozorištem i u više navrata ste govorili da se u Vašoj kući otvoreno diskutovalo o dnevno-političkim temama. Kada je informisanost dobila pogrdan prizvuk i zbog čega danas ljudi misle da su iznad "trivijalne svakodnevice" ako ne prate događaje koji se oko njih odvijaju?
BOGAVAC: Svakodnevica je kompleksna, baš kao i mediji i način na koji upijamo poruke koje nam oni šalju. Živimo u vreme filozofskog koncepta "postistine", a svi znamo da je "postistina" intelektualni izraz za laž. Dakle, živimo zatrpani lažima, manipulacijama, dezinformacijama i propagandom. Broj poruka koje nam se šalju više niko ne može da isprati, pa se zaista čini da je neinformisanost pola mentalnog zdravlja. Ne zameram ljudima koji se ne informišu: mislim da štite poslednju preostalu mrvu radosti i dostojanstva. Ali, zameram ljudima koji svesno i namerno učestvuju u kreiranju medijskog pejzaža koji nas okružuje. Njihov cilj nije da nas nateraju da verujemo u laži, već da pomislimo da istina i ne postoji, da nije vredna borbe, da nije vrednost, po sebi. Protiv takvih ljudi treba se boriti svim sredstvima i kada jednom, pretpostavljam nakon mnogo peripetija, pobedimo - svakodnevica više neće biti toliko trivijalna. Možda ćemo tada ponovo otkriti lepotu u umetnosti i, ako tada budem živa, biću srećna što opet mogu da kažem koliko VOLIM POZORIŠTE.