Monodrama Milene Predić pod nazivom "Čovečice", u režiji Jasmine Večanski Kujundžić i dramatizaciji Slobodana Obradovića, biće izvedena večeras u 20 časova u Pozorišnoj sali "Obilićevo" (sala Gradskog pozorišta "Jazavac") i sutra u istom terminu u Pozorištu Prijedor, a organizator je agencija "Venturo".
Riječ je o nagrađivanom projektu poznate glumice nastalom po dokumentarnom romanu Ljiljane Bralović, koji donosi priču o "čovek-ženama", koje su za vrijeme Balkanskih ratova i Prvog i Drugog svjetskog rata odigrale veliku ulogu u očuvanju i opstanku okrnjenih porodica.
Milena Predić je diplomirala na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, u klasi profesora Dragana Petrovića, a u statusu slobodnog umjetnika je igrala na skoro svim scenama beogradskih pozorišta, a ostvarivala je značajne uloge u filmu i televizijskim serijama, među kojima su "Sveti Georgije ubiva aždahu", "Sveta Petka - krst u pustinji", "Taksi bluz", "Hotel Beograd" i brojni drugi.
Više o monodrami, radu u pozorištu i na filmu, te savremenoj srpskoj filmografskoj sceni Predićeva je govorila u intervjuu za "Nezavisne".
NN: Kako je nastala ideja za monodramu "Čovečice", ko su zapravo te žene?
PREDIĆ: Inicijalna ideja je bila da isproduciram monodramu, da sama sebi smislim predstavu koju ću da igram. Sticajem okolnosti sam došla do knjige Ljiljane Bralović, koja u periodu od 70 godina opisuje položaj žena kroz burni period istorije Srbije, od Balkanskih ratova do Prvog i Drugog svjetskog rata i tragičnu sudbinu žena koje istorija ne pamti, koje su za istoriju ostale potpuno nevidljive. Istorija pamti učesnike svih tih ratova, a te žene koje su čuvale ognjišta, koje su se borile i ponele veliki krst boreći se sa stalnim smrtima, sa bolestima, sa epidemijama, rađajući decu, šaljući na front i vraćajući ih u sanducima su zaboravljene. U toj tragediji i snazi žena sam prepoznala priču koju sam htela da ispričam, tako da je ova predstava na neki način dug i mojim pretkinjama koje su ponele oreol stradanja, a koje su u našoj kulturi sećanja ostale nevidljive. Vrlo mi je drago što sam došla do "Venturo" tima koji distribuira predstave po Republici Srpskoj, tako da se nadam da je ovo početak naše saradnje, jako se radujem predstavi i u Banjaluci i u Prijedoru.
NN: Roman Ljiljane Bralović je nastao po istinitom događaju, da li ste istraživali izvan okvira ovog književnog djela?
PREDIĆ: Taj roman je bio moja inspiracija i predmet rada. To nije lična, porodična priča Ljiljane Bralović, već je imala slučajan susret sa čovekom koji je potomak porodice Milošević, čiju priču kroz knjigu saznajemo i ona je samo to uobličila. Dirljiv je bio taj trenutak kad sam saznala da je nekom preneseno sećanje i neka vrsta ženskog rodoslova te porodice. Tema me je i izvan ovog romana privukla i tih 250 strana smo uz pomoć mog kolege dramaturga Slobodana Obradovića sveli na 50 minuta predstave.
NN: Monodrama važi za jedan od najtežih pozorišnih oblika. Šta je Vama bio najveći izazov pri pripremanju ovog komada?
PREDIĆ: Najveći izazov jeste da se ispriča priča, da budem spremna glumački da uronim u tumačenje više likova. Od početka me je grejala želja da se "vratim" u pozorište. Ja sam neko ko više snima serije i filmove, a pozorište je nekako uvek bilo u drugom planu. Prvenstveno mi je bila želja da stvorim predstavu koja me se tiče i da sebe jednom ili dva puta mesečno stavim pred izazov igranja, da to bude kondicioni trening u umetničkom smislu. Ona jeste sama po sebi teška, s obzirom na to da je mnogo lakše imati živog partnera i stvarati, jer kažu da je gluma jedan prostor koji se stvara između glumaca na sceni i u kadru, ali zahvaljujući mojim divnim saradnicima, najpre rediteljki Jasmini Večanski Kujundžić, stvorili smo taj svet na sceni i nemam utisak da sam sama. Ono na šta nisam računala jeste da je u monodrami prostor stvaralaštva između mene i publike, onog trenutka kada osetim pažnju i to da se muva ne čuje, to je meni znak da se između nas stvara kreativni prostor i dramska priča.
NN: Jednom prilikom rekli ste da ovo nije priča o ženama koje su mučenice, nego o ženama koje su snažne i vode porodice. Koliko je bitno ovakvu vrstu narativa ubaciti u etar čak i kad je riječ o našim precima, ne samo o savremenim ženama?
PREDIĆ: Naravno, prvo je bitno osvetliti njihov nevidljivi uticaj i u sebi osvestiti, promisliti koga smo sve imali među svojim precima i koju su one snagu imale da bi izdržale sve to, da ne zaboravimo da smo zahvaljujući njima mi opstali. Imali smo strahovit gubitak muškog stanovništva u ratovima, ali nisu samo muškarci stradali, nego i žene. One su shvatile koliko je vera u Boga značajna za očuvanje. Ja sam bila zadivljena njihovom snagom, jer nismo imali samo stranog okupatora, imali smo i domaće ljude koji su harali, krali, silovali, da ne zaboravimo ni epidemiju tifusa i bliski susret sa smrću, koji ih je morao osnažiti. Zahvaljujući njima mi smo opstali, ovo je njima u čast i u njima treba da crpimo inspiraciju i utočište. Ova predstava bi trebalo da podstakne menjanje kulture sećanja, da svako preuzme na sebe odgovornost da sazna dok još ima koga da pita. Kažu da se pamti do trećeg kolena, a posle toga na grobovima tih žena nisu postojala ni imena, već samo neki nadimci.
NN: Da li je moguće ispričati ovakvu priču bez doze subjektivnosti i da li je to nužno loša stvar?
PREDIĆ: Pozorište je jedan kolektivni čin u kojem glumac sarađuje sa bliskim autorima, od kojih svako iz svog rejona gradi tu priču. Subjektivnost se na neki način amortizuje kada imate reditelje, kompozitore, tako da nisam samo ja tu, to je jedan kolektivni čin. Samim tim se odnos snaga, kako ko vidi i percipira tu priču raspodeljuje.
NN: Da li danas postoje čovečice, šta bi bio savremeni pandan takvih žena?
PREDIĆ: Sigurno da postoje, vremena se nisu mnogo promenila i dobro znamo da skoro svaka generacija ovde ide u rat. S druge strane, danas je taj ženin krst dosta otežan, emancipacija je donela ženi oslobođenje, donela je ženi priliku da aktivno učestvuje u društvu, da bude njen aktivni član, donela je obrazovanje, ali je sve to i opteretilo ženu. Nekada su žene vodile računa samo o domaćinstvu, a danas su one radno aktivne i sve je to otežalo ženin krst. Sa stepenom oslobođenja dolazi i novi stepen odgovornosti. Današnje čovečice su sve žene koje su nevidljive. Za mene su to samohrane majke, žene koje imaju teško obolelu decu, koje sistem ne prepoznaje kao nekoga kome treba velika pomoć, ko je osetljiv, a društvo ne prepoznaje njihov težak put.
NN: Već ste pomenuli da mnogo više stvarate za film i serije nego za pozorište. Šta je razlog tome?
PREDIĆ: Nas u stvari kreiraju prilike koje se dešavaju. Ja sam posle završene akademije bila mnogo više prisutna u pozorištu i sama akademija, kada pogledam sa ove distance, mi se čini kao ustanova koja nas osposobljava da budemo pozorišni glumci. Od tih dana kada smo bili obavezni da učestvujemo u probama i predstavama pozorišnih reditelja sam sebe doživljavala više kao pozorišnu glumicu. To je prilika da se mnogo intenzivnije bave svojim glumačkim bićem, da razmenjuju ideje sa kolegama. Ni snimanja, ni filmova nema toliko mnogo koliko ima pozorišnih proba. Ali ja sam neko ko veruje da te prilike nisu slučajne i možda je ovo put da u produkciji ove i možda nekih budućih predstava samoj sebi nađem uloge i budem u boljoj poziciji, jer ću stvarati sadržaje koji se mene zaista tiču. Najvažnije u ovom poslu jeste da se bavimo stvarima koje nas se tiču i koje su neke naše teme. Na ovaj način se otkrivamo, spoznajemo i tako upoznajemo i sebe i svet. To je jedan krug spoznaje koji treba da bude cilj našeg posla. Da sam bila deo pozorišnog ansambla, verujem da bih bila prinuđena da radim projekte u kojima sebe ne vidim, niti osećam, ali iz ove perspektive mogu da kažem da mi ovo stvara neku vrstu privilegovanosti.
NN: U kinima širom regiona trenutno je aktuelan i film "Izolacija". Kakvo iskustvo Vam je bilo snimanje ovog filma i kako biste ocijenili današnje filmsko stvaralaštvo u Srbiji?
PREDIĆ: Izazov mi je bio da odigram nešto što dosad nisam igrala, u pitanju je psihijatrica koja tumači slučaj glavnog junaka, Miloša Bikovića. Imamo dosta dobro napisane duo scene, koje imaju jedan paralelni tok priče, dok se glavni tok priče dešava u šumi. To je glumački dobro zato što se uspostavlja dinamika između onog ko ispituje i onog koji je ispitivan, sprovode se razne tehnike da bi se došlo do odgovora, da bi se došlo do razrešenja. Zadovoljstvo mi je bilo da budem deo tog filma, pogotovo zato što sam sa Milošem Bikovićem u prethodnom filmu "Hotel Beograd" igrala u potpuno drugom žanru. Uvek je zadovoljstvo da sretnete istog kolegu, a da to ne bude ista atmosfera. S druge strane, film u Srbiji je jedna dosta ugrožena delatnost. Ne kažem da su druge delatnosti manje ili više ugrožene, ali postoji tendencija da se u stalnoj trci za novcem i za zatvaranjem finansijskog budžeta autori često odluče da potraže finansijere u nekim televizijama, koje uglavnom traže serije. Tako se razbucavaju filmska scenarija na potencijalnih 10 epizoda, da bi se od tih snimljenih epizoda čupao i pravio film. To je izazov koji je s jedne strane omogućio da se ostane u nekoj produkciji, u proizvodnji filmova, a s druge strane to je definitivno uticalo na kvalitet filmova i pred nama je pitanje na koji način ćemo uspeti da zadržimo publiku. Mi i dalje gledamo filmove po bioskopima mnogo više nego ljudi u regionu, ali je ugrožena delatnost jer scenario bude ranjavan i od njega se teško ponovo čupa priča.