Milenko Stojičić, romansijer, pripovjedač, pjesnik i esejista, do sada je objavio preko patnaest knjiga, priredio je nekoliko antologijskih izbora, a dobitnik je i brojnih književnih nagrada. Živi u Banjaluci, gdje radi kao novinar na Radiju RS.
U svojoj novoj knjizi `Kratke priče u duge noći`, koju je u srijedu naveče predstavio u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci RS, Stojičić se pozabavio svojom omiljenom tematikom - pričom, njenim mogućnostima i magijom. Sama priča je najčešće glavni junak Stojičićeve nove knjige, što je karakteristika i njegovih ranijih djela.
`Fascinacija pričom i pričanjem metafizičke je prirode, izvire iz moje rođene kuće, ozidane pričama djeda i njegovih vršnjaka. 'Ajmo na lulu i rakiju priče!', govorili su nestori jedan drugom. U kući sam završio osnovnu školu priče i pričanja. Kasnije sam samo razvijao i promišljao nijanse te fascinacije, opričavao svoje priče i raspričavao se prema prauzoru`, kaže Stojičić.
NN: U novim pričama iza slojeva metafora `vire` stvarni junaci, ironično portretisani kvaziumjetnici, intelektualci, diplomate, političari, svi skupa debelo zaglibili u ispraznost. Jesu li ti junaci još aktuelni? Namjeravate li ih i dalje iz stvarnosti prevoditi u književnost?
STOJIČIĆ: Izmišljaju `ništari` koji nemaju ni u lijevoj, ni u desnoj. Ja ne znam da domišljam junake euforione - ne isplati se, a zaboli glava. Uostalom, što bih razbijao glavu da iz nje ispilim junaka koji žonglira oblacima, kad `živih` junaka ima oko mene. O, da - moji omiljeni, izabrani junaci su političari, na kojima sam `dokrorirao` u romanima i pričama. Priveo sam u priče i pisce, intelektualce i drugu kunst-menažeriju. Mene izazivaju i `hrane` sirovi materijali koje je lako (raz)oblikovati. Sve te `tipske tipčine` i kulturtregeri su `mila majka` za gladnu priču i mrsno pričanje. Književnost im se ne odupire - ona podupire njihov konačni pad, uljepšava im ikarovsku biografiju.
NN: Predstoji li neko vedrije vrijeme knjizi i književnicima?
STOJIČIĆ: Kada bi se prognoziranje vedrijeg vremena za pisca i knjigu dobro unovčilo, osnovao bih privatnu firmu - `meteorologiju književnosti`. No, o kakvom vedrijem vremenu pričamo kad su pisci u `džepićima` vlasnika i urednika izdavačkih kuća, a knjige na smetljištu sponzora i poreznika? Naravno, svemu tome sponzorskim markama aplaudiraju jalovi pisci, zamalo pisci, koji vlasnicima i urednicima izdavačkih beskuća titraju - novčanike. Ali, ima i druga strana medalje; mračno vrijeme knjige i pisca je svjetlo buduće dobre priče. Pa, napisao sam priču `Histerija književnosti`, u kojoj sam `posvetio` upravo takve pisce, urednike i izdavače.
NN: Šta novo pišete? Kako i književnost ima svoje špijune teško je bilo šta sakriti, pa već kruže priče da u novom romanu demistifikujete jednog velikog državnika i njegove tajne. Ko koga špijunira u vašoj novoj knjizi?
STOJIČIĆ: Mislio sam da je era špijuniranja otišla do đavola. Ali, među našim domaćim piscima rođeni su novošpijuni, koji su formu špijuniranja ogoljeli do kosti. Nekadašnji veliki špijuni bili su i veliki pisci. Sada su mali pisci-potrčkala unazadili špijunažu do ravni bolesnog ogovaranja i prizemnog otkucavanja - radi svog šupljeg džepa. Ali, vjerujte, doći će cica na kolica `konačnog špijuniranja`. Daću vam naslutititi da je u novom romanu riječ o najvećem među špijunima i zavodnicima. Drugu koji je mnogo volio drugarice.
NN: Pomenuli ste ogovaranje, zar nisu upravo pisci velike tračare?
STOJIČIĆ: Pisac je, između ostalog, vrhunski tračar, onaj koji insistira na oneobičenoj, kreativnoj tračariji. Zar Servantes, na primjer, nije `vitez trača i tračarenja`?! Volterov Kandid je `filozof trača`, Stern trača da mu tračariju ne možeš uhvatiti ni za glavu ni za rep. Zar Borhes nije `otračao` mnoge stanovnike biblioteke. Nažalost, neki pisci u nas su još u `pubertetu ogovaranja`, što je `donji boj`, trap pun proklijalog riška zavisti. Sudije bi rekle - `uvreda časti`. Takav pisac je `ogovoren` ogovarajući druge. Njima je kafana bliža i preča od biblioteke.