Političari vole glumce jer su oni prepoznatljivi likovi koji mogu lepo da pomognu u predizbornoj kampanji. Obilato se pomaže film iako su kreativni doprinosi vrlo često sumnjivi, kaže Mileta Prodanović, književnik, pisac i predavač, koji se u Banjaluci našao povodom otvaranja svoje izložbe "29 radova" u Muzeju savremene umjetnosti RS.
Rođen 1959. godine u Beogradu, završio je Fakultet likovnih umjetnosti u Beogradu 1983. godine i na istom fakultetu magistrirao 1985. godine. Specijalizirao je u Londonu, na Royal College of Arts. Od 1990. godine radi kao asistent, a potom i kao docent na Fakultetu likovnih umjetnosti u Beogradu. Izlagao je na više samostalnih i grupnih izložbi u Jugoslaviji i u više evropskih gradova. Od 1983. godine objavljuje prozu, esejističke tekstove iz oblasti vizuelnih umjetnosti i publicistiku. Dobitnik je nekoliko nagrada iz oblasti književnosti i likovne umjetnosti. Njegovi radovi prevođeni su na engleski, njemački, španski, poljski, bugarski i mađarski jezik. Za "Nezavisne" je tokom svog boravka u Banjaluci otkrio ko su mu uzori i šta je ono što karakteriše umjetnika 21. vijeka.
NN: Spadate među umjetnike koji su obilježili scenu nekadašnje Jugoslavije osamdesetih godina prošlog vijeka. Koliko je vrednovanje umjetnosti drugačije sada i da li je došlo do degradacije umjetničke scene u odnosu na to vrijeme?
PRODANOVIĆ: Tačno je da sam negde participirao u tom nekom likovnom životu u bivšoj državi tokom osamdesetih godina. Naravno, nova paradigma je došla s građanskim ratovima, a potpuno treću situaciju imamo danas. Svaki od tih perioda imao je neke svoje karakteristike. Osamdesete su bile za moju generaciju jedna vesela decenija označena pre svega rokenrolom, ali to je bilo vreme ključeva koji su vrlo često iznosili i prosek. Prosto je bilo važno zastupiti sve delove nekadašnje države, a ne osvrnuti se samo na politiku. Posle toga smo imali jednu depresiju i sve što je išlo s ratovima i možda je estradizacija scene posledica toga. Ne mogu da kažem da je to vezano samo za likovnu scenu. Likovni umetnici su u nekoj unutrašnjoj hijerarhiji možda na poslednjem mestu među umetnicima. Kao čovek koji radi dva posla istovremeno mogu da vam posvedočim da čak i književnost stoji daleko bolje nego vizuelne umetnosti.
Dobio sam nagradu grada Beograda za književnost. Nju dodeljuju u raznim oblastima stvaralaštva, ali prvi koji izlazi da primi nagradu je upravo pisac. To je neko vrlo staro shvatanje koje piscu ili gospodaru reči, gospodaru pisanog teksta, dodeljuje neka mistična svojstva. Pesnik je uvek neka vrsta polušamana i u vreme nacionalnih zloupotreba to je bilo pravilo. Vodilo se mnogo računa o tome. Sa treće strane, kao neko ko ima kontakt s mlađim umetnicima, kao neko ko predaje, moram da kažem da su se i tokom devedesetih godina, u ekonomski najnepodesnije vreme, javljali mladi umetnici. U tom periodu postoji bar nekoliko mojih studenata kojima sam se intimno i divio dok sam bio asistent ili profesor. Divio sam se zato što su uprkos svim okolnostima smogli snage da dođu do tog autentičnog izraza. Trudio sam se da im pomognem u tome koliko god sam mogao, ali ti njihovi kvaliteti koji su sad negde prepoznati na internacionalnoj sceni samo su njihova zaluga i zasluga njihove upornosti. Utoliko bih ja toj lakoći, tom celom horizontu koji nama iz dana u dan ili, tačnije, iz nedelje u nedelju podastiru ti šareni magazini o dobrom životu, suprostavio zaista tih nekoliko dragocenih umetika.
NN: Da li ste Vi imali neke uzore u književnosti i likovnoj umjetnosti?
PRODANOVIĆ: Kada bih sada sastavio jedan spisak ljudi i stvaralaca kojima sam se divio i s kojima sam rastao, to bi bio jedan gotovo nemoguć heterogeni spisak. Smatram da umetnošću ne treba da se bavi niko ko nije duhovit. Od mog najranijeg detinjstva sam vezan za produkciju koja se zove "Leteći cirkus Montija Pajtona". Na prvi pogled to deluje kao jedna komedija, a u stvari je jedna vrlo ozbiljna stvar. Veliko uživanje mi je da s vremena na vreme to pogledam, baš kao što uvek ponovo čitam Bulgakova, Kafku, Nabokova, Ivu Andrića, naravno. To su vrlo heterogeni, neću da kažem uzori, ali reperi. Jedan od mojih stalnih repera je i srednjovekovna umetnost mediteranskog kruga. Namerno kažem mediteranskog, jer ne želim da dajem nikakav nacionalni predznak, ali da kažemo vizantijska ranorenesansna umetnost, orijentalna umetnost. Nekako mi vrlo često taj deo umetnosti koristi kao neka vrsta građe. Mojoj generaciji se često kao kletva upućuje taj neki postmodernizam, kao neka jednostavna određenja rekao bih, ali mi živimo u prostoru koji je u toku postmoderne koja uvek ima potrebu da ispituje kroz neki vrlo lični ugao i utoliko su mnogi moji radovi u stvari kolaži, bilo konceptualni, bilo vizuelni, tako da ne koristim uzore na prvu loptu, ali negde mislim da su oni vrlo jasno prepoznatljivi ili čak vidljivi na izložbi "29 radova".
NN: S obzirom na to da ste i predavač i priznat umjetnik, šta biste poručili mladim stvaraocima, svojim studentima? Kakav je umjetnik 21. vijeka?
PRODANOVIĆ: Mene ta neravnomernost generacija dosta zbunjuje. Ponekad radim s generacijama čija me radoznalost jako obraduje, a onda istovremeno sretnem ljude koji ne znaju neke elementarne stvari, što je znak jednog totalnog kraha obrazovnog sistema. Budući da radim s mlađim studentima, pokušavam da ih naviknem da umetnik 21. veka svakako nije neko ko će izneti štafelaj u pejzaž i imati strastan odnos s onim što vidi. Taj strastan odnos je potreban, ali na svim nivoima nastanka jednog modernog umetničkog dela. Znači, umetnik 21. veka mora pre svega biti jako talentovan u smislu da može napraviti brzu i inteligentnu sintezu. On mora raspolagati i osnovnim zanatskim parametrima, za što se na kraju i uči škola, ali iznad svega on mora biti đavolski obrazovan.
Višeslojni Beograd
NN: Koliko Beograd, kao velika likovna scena, ima uvida u likovne scene u regionu?
PRODANOVIĆ: Znam da je i u Banjaluci bio ne toliko davno jedan presek beogradske scene i upravo su umetnici devedestih na koje sam mislio bili zastupljeni na toj sceni. S te strane se ne može reći da Banjaluka nema uvid u tu aktuelnu scenu, a drago mi je i da Beograd ima priliku da vidi banjalučku scenu, kao i uostalom scene u mnogim bivšim nekadašnjim državama. Uvek sam Beograd procenjivao po toj višeslojnosti i toj činjenici da je tokom osamdesetih godina imao priliku da kroz samostalne izložbe vidi sve važne protagoniste zagrebačke, ljubljanske, sarajevske i skopske scene i mislim da je ta otvorenost kvalitet. U obrnutom smeru stvari nisu išle baš uvek tako. Mnoge od tih sredina su bile nekako dovoljne same sebi i kada sam tokom devedestih godina prepoznao da Beograd postaje takav, jedan samodovoljan, autističan grad, bio sam u stvari vrlo nesrećan i to je upravo vreme kada sam esejima koji su objavljeni u knjizi "Stariji lepši Beograd" pokušao da analiziram celu tu situaciju. Na svu sreću, stvari se i dalje menjaju i ta prohodnost postaje veća i Beograd ponovo, čini se, ima tu višeslojnost koja ga u pravom smislu reči čini evropskim gradom.