Postavkom Nušićeve "Gospođe ministarke" mladi beogradski reditelj Milica Kralj još prošle godine osvojila je banjalučku publiku, ali i ljubitelje teatra i pozorišne kritičare na festivalima i gostovanjima širom BiH i regiona.
Nakon zvanično najbolje predstave u Narodnom pozorištu RS, na početku ove godine povjerena joj je rediteljska palica nad predstavom `Madam San Žen`, francuskih autora Viktorijena Sardua i Emila Moroa. Za banjalučki ansambl ima samo riječi hvale, kaže da je njihova posvećenost teatru jedan od glavnih razloga zbog kojeg se prihvatila nove režije u NP RS. Rad u Banjaluci podsjeća je na beogradski `Atelje 212`, gdje su je još kao djevojčicu vodili roditelji glumci i gdje se sa ispicijentom u društvu divila dobroj atmosferi u predstavi... Milica je rođena 1973. godine, a pozorišnu i radio režiju završila je na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. U `Ateljeu 212`, između ostalog, režirala je `Silviju`, `Bedne ljude`, `Branu` i `X+Y=0`, a iako relativno kratka, dosadašnja karijera donijela joj je i nekoliko priznanja. Za `Nezavisne` govori o novoj predstavi koju režira u Banjaluci, glumačkim iluzijama, odnosima u pozorištu i strahovima oca, proslavljenog glumca Petra Kralja.
NN: Koja je osnovna tematika komada `Madam San Žen`?
KRALJ: Meni kao reditelju uživanje je da radim ovaj komad, a čini mi se da bi i glumcima mogao da bude veoma zanimljiv. Pruža mnoštvo likova koji nisu slučajno tu, svaki glumac može da nađe nešto specifično u svom pojavljivanju na sceni. Komad počinje za vreme Francuske revolucije, a nastavlja se kasnije u vreme Napoleonovog carstva. Pojavljuju se istorijske ličnosti od kojih je najpoznatiji Napoleon, ali pošto je u pitanju komedija onda su te ličnosti pomerene kako bi bile u skladu sa žanrom. Ne bavimo se nikakvim sociološkim ili društvenim problemima koji su doveli do revolucije, nego se bavimo ljudima i činjenicama, šta se njima desilo dok su prošli taj put.
NN: Govori se i o sličnostima sa predstavom `Gospođa ministarka`. U čemu se one ogledaju?
KRALJ: Ima sličnosti. Madam San Žen je žena koja je u revoluciji bila pralja i držala je svoj vešeraj, a kasnije je, zahvaljujući svojim zaslugama i učešću u ratovima, došla na veoma visok društveni položaj - položaj vojvotkinje. Tu bi se mogla naći neka sličnost, ali u tome se ogleda i razlika, jer pisac nijednog trenutka nema prostora za osuđivanje Madam San Žen, naprotiv, on osuđuje celo njeno okruženje, sve te nove ministarke, novo plemstvo i nove skorojeviće u odnosu na nju koja je ostala prirodna i takva kakva jeste.
NN: Vidljivo je da u raspodjelu uloga niste uključili nijednog glumca izvan Banjaluke?
KRALJ: Kada smo pričali o ovoj predstavi, nisam htela da uzmem nijednog gosta. Ljudi, koji ne poznaju ovaj ansambl, u Beogradu su me pitali `zašto baš niko ne dolazi`. Rekla sam im da nema potrebe, jer zaista sada ne bih uzela nikog drugog sem njih, meni su oni sjajni. Volela bih da napravimo predstavu koju će publika da voli, a ne da kažu da dolaze u pozorište zbog nekog gosta iz Beograda, to ne bi bilo pošteno. Jer, od prvog kontakta s banjalučkim ansamblom rodila se neka vrsta ljubavi na prvi pogled. Često sam odlazila gde god je `Ministarka` igrana, jer mi jednostavno nedostaju ljudi iz ansambla, njihov duh i specifični šarm, njihova posvećenost pozorištu. Kad sam bila mala, tako je bilo u `Ateljeu 212` - kada se radi predstava vlada potpuna posvećenost tome šta se radi, to je specifična vrsta šala na svoj i tuđ račun... Danas se to izgubilo, ljudi su `razapeti` na sto strana, sada mladi glumci snimaju tri serije i spremaju dve predstave, manje se druže. Posvećenost pozorištu sam prvi put ovde videla i zato sam se tako `prilepila`. Treba čuvati tu atmosferu.
NN: `Ministarka` je zabilježila ogroman uspjeh, a kritičari to `opravdavaju` Vašom klasičnom, skoro `nevidljivom` režijom?
KRALJ: To je ono što kažu za režiju, da je ona samozatajna ili nenametljiva, ali koja postoji, koja je čvrsta tu negde. Na sreću, Svetlana Bojković i ja smo imali istu želju, a to je da ispoštujemo Nušića, a ne da uzmemo taj komad i da od njega napravimo nešto drugo, kao što je neki trend. Pre svega, bio mi je cilj da radim Nušića kao Nušića, a ne kao nekog koga svi poznaju, pa ću ga ja sad interpretirati na neki sasvim novi način.
NN: Kakav odnos imate sa glumcima?
KRALJ: Nikad nisam krila da se ovim poslom bavim pre svega zato što obožavam glumce. Dete sam iz glumačke porodice i ako ništa drugo, onda bar imam neki osećaj za glumce na sceni, imam osećaj kad izvire neka laž ili kada je nešto dobro što treba podržati na izvestan način. Dobrom glumcu je dovoljno vrlo malo reći da od uloge napravi čudo. Trudim se da mi nikada na sceni nijedan glumac ne bude `dekor` već da svako ima svoj razlog pojavljivanja u predstavi. Ta mi se ljubav uvek nekako vrati.
NN: Koliko volite da improvizujete i koliko glumcima dopuštate da to čine pri stvaranju predstave?
KRALJ: Nikada nemam od početka do kraja gotova rešenja. Proces spremanja predstave jeste kolektivni čin, nisu glumci tu da bi sproveli neke moje sumanute ideje. Volim da probam svoje ideje, ali i oni svoje zamisli, te se kroz uzastopna probavanja nešto odbacuje, a nešto dodaje. Takav je proces rada. Kada je dobra atmosfera, onda je sve to uživanje, jer radite posao koji vas ispunjava. Zato idete na probu veseli, a ne sa nekom mučninom u stomaku.
NN: Iz glumačke ste porodice. Kako to da ste se odlučili za režiju kao Vaš životni poziv?
KRALJ: Moji roditelji su glumci. Ostavljali su me u pozorištu dok igraju predstave, uvek sam sedela kod ispicijenta iza scene. Na taj način sam mogla ili da zamrzim ili zavolim pozorište. Zavolela sam ga i želela sam prvo da budem glumica. Spremala sam se, izašla na prijemni i to je bio totalni promašaj. Sva sreća nisam prošla uži izbor, ali da nisam izašla možda bi mi ostala želja da postanem glumica. Kada sam izašla na scenu i kada sam počela da govorim tekst, videla sam da to sa mnom nema nikakve veze i da ću teško propatiti ako se budem time bavila. Sledeće godine sam se spremala za režiju i tu sam se našla. Možda je to imalo veze sa odrastanjem uz ispicijenta sa strane, pa i sada tako pratim predstavu.
NN: Kako je Vaš otac Petar Kralj, koji u NP RS igra kao gostujući glumac, odreagovao na uspjehe sa NP RS i `Ministarkom`?
KRALJ: On je imao strašnu tremu. Plašio se, mnogo je glumaca, nova sredina, plašio se da ne bude nekih problema. Bio je veoma zadovoljan nakon toga. Sada se opet plaši da nisam pod nekim pritiskom da ova predstava treba da ponovi uspeh `Ministarke`. Kažem da nisam ni pod kakvim pritiskom, jer za mene je najveći uspeh za predstavu da publika želi da je gleda. Kada god radim, pravim predstavu koju bih ja kao gledalac volela da gledam i ne pravim nikad za onaj `uži klub ljubitelja specifičnih pozorišnih formi`. Takva sam i nemam tu vrstu pritiska, ali vidim da se on malo pribojava.