Mladen Miljanović, jedan od najpriznatijih umjetnika u Bosni i Hercegovini, nedavno je zajedno sa austrijskim kolegom Volfgangom Lernerom izlagao u sarajevskoj galeriji "Manifesto". Riječ je o izložbi "Posljednji veliki dim".
Paralelno s tim, u Muzeju savremene umetnosti u Beogradu prikazan je Miljanovićev filmski projekat "Finalna bitka", realizovan prošle godine u saradnji sa australijskim režiserom Gregom Blekijem u produkciji "Introvert filmsa" iz Berlina.
O svemu tome, ali i o umjetnosti generalno Miljanović je govorio za "Nezavisne".
NN: Nakon Beograda, Vaša "Finalna bitka" gostovaće i u drugim gradovima?
MILJANOVIĆ: Ovo je jedan od posljednjih radova koji je ove godine prikazan i na samostalnoj izložbi u njujorškoj Galeriji MC kao dvokanalna instalacija. Radi se o kompleksnom i u isto vrijeme subverzivnom filmskom projektu koji prati kasting za nepostojeći film koji se snimao na pet lokacija (Bijeljina, Bihać, Trebinje, Doboj i Prozor-Rama). Ovaj rad djeluje kao eksperimentalni film, ali je više film kao socijalni eksperiment. Tako da me nakon Beograda očekuju izložbe i prikazivanja u Budimpešti, Pertu, Beču, Bakuu, Sidneju, Bihaću, Čačku... Sve u svemu, naredna godina će biti jako dinamična i sigurno zanimljiva kada su izlaganja u pitanju.
NN: Izložbom "Posljednji veliki dim" upozorili ste na veliki ekološki problem u urbanim sredinama. Da je zdrav vazduh u gradovima danas postao luksuz?
MILJANOVIĆ: Saradnja na ovoj izložbi je rezultat prijedloga izložbe pod nazivom "Posljednji veliki dim" koji je Ministarstvo kulture Austrije selektovalo u okviru umjetničkog projekta koji se odvija u više država svijeta pod nazivom "Klimatski dignitet". Na ovom projektu za prvo predstavljanje koje je trenutno u "Manifesto" galeriji u Sarajevu austrijski umjetnik Wolfgang Lerner i ja radimo zajedno sa kustoskinjom Adnom Muslijom iz "Manifesto" galerije. I tu smo predstavili dva nova rada koji pokušavaju čitav koncept/problem klimatskih promjena lokalizovati i personalizovati, prikazati kroz formu spomenika, videa, ali i pokušati tu čitavu ideju transformisati u utilitarnu/praktičnu funkciju koja djeluje u prostoru same galerije. U ovom slučaju izložba je svojevrsni "rad u kontekstu" jer djeluje u sredini čiji se gradovi, nažalost, često nalaze na vrhovima lista najzagađenijih gradova na svijetu. Pored toga, tu je i moje lično iskustvo zagađenja, a to je činjenica da sam rođen i živio 10 godina u Zenici, koja je (zbog željezare) tada, ali nažalost i danas, jedan od najzagađenijih gradova u regionu. Takođe mislim da niko od nas ne vjeruje u klimatske promjene dok mu se ne dijagnostikuje astma, laringitis ili bronhitis. Tako da, nažalost, čist zrak, a ujedno i zdrava populacija, postaje luksuz, posebno u urbanim sredinama.
NN: U Vašoj instalaciji "Kamen šapuće dimne signale" ponovo ste koristili mermer. Koliko je ovaj materijal zahvalan ili nezahvalan za rad?
MILJANOVIĆ: Iako dolazim iz porodice poljoprivrednika, mašinbravara i krojačice, kamen se "ugravirao" kao materijal u moju umjetničku praksu. U ovom radu su skulpture kao kamene kocke u 120 različitih veličina, od kojih je svaka pažljivo odabrana i izmjerena da predstavlja nivoe zagađenja u 120 gradova širom svijeta. Raznolikost u veličinama ovih kocki postaje likovni narativ, bacajući svjetlo na oštre razlike u nivoima zagađenja koje gradovi trpe, i veliki i mali. Upečatljiv kontrast između ovih kamenih kockica dosljedno prenosi realnost ekoloških nejednakosti sa kojima se suočava urbana sredina. Ova skulpturalna forma gradskih pejzaža koji predstavljaju najzagađenije gradove na svijetu, mjerene na dan 16. juna 2024, koji je ujedno i moj rođendan, putem "Air Quality Index" platforme, kao element koji personalizuje ovu često birokratizovanu i otuđenu predstavu od svake lične identifikacije i empatije. Pošto kamen obrađujem još od rada u klesarskoj radionici u Osječanima, a divim mu se kao materijalu, nekako sam sa vremenom naučio da živim sa njim, ali i da ga lako obrađujem.
NN: Mermerni materijal aludira i na to da su gradovi, u neku ruku, postali spomenici živim ljudima. Ipak, tvrdite da izložba nije crno proročanstvo, nego upozorenje i poziv na kolektivnu i individualnu odgovornost. S tim u vezi, kolika je moć umjetnosti i umjetnika u našem vremenu, kako na globalom, tako i na lokalnom nivou?
MILJANOVIĆ: U srcu ove instalacije, pored kamena kao glavnog materijala, nalazi se još jedan element kao simbol pitanja koje stoji na čelu klimatske krize. Dim, kao veličanstveno oblikovani efekat oblaka i magle u instalaciji, predstavlja osnovu za ovaj imaginarni gradski pejzaž megapolisa kao spomenika. Ovaj dim ne šteti prisutnim posjetiocima, on djeluje kao prečišćivač vazduha sa antibakterijskom formulom. Sastoji se od 95% destilovane vode, 5% prirodnog biljnog glicerina i malog procenta eteričnog ulja čajevca. Konstruisana mašina je kombinacija difuzora vazduha i mašine za dim koja se koristi u pozorištima. I naslov i ova komponenta pročišćivača u instalaciji služe kao podsjetnik na značajnu ulogu zagađenja vazduha, posebno tokom zimskih mjeseci kada se pogoršava zagađenje vazduha i izaziva šira klimatska kriza. U ovakvim slučajevima moć umjetnika se ogleda u mogućnosti korištenja umjetničkih prostora da šire svijest o određenim problemima koji nas okružuju, u ovom slučaju ekološke prirode.
NN: U maju ove godine imali ste samostalnu izložbu u Njujorku pod nazivom "Praznik neugodnosti". Kakvi su utisci i možete li nam reći nešto više o ovoj izložbi?
MILJANOVIĆ: Na toj izložbi u Galeriji MC u Njujorku sam predstavio tri rada, kustos izložbe je Sara Rajzman, sa kojom sarađujem više od 15 godina. Prvi je tada još uvijek radna verzija filmskog projekta "Finalna bitka", koji je na toj izložbi prikazan kao dvokanalna instalacija. Radi se o jednom od posljednjih radova koji je prije koji mjesec dobio svoju konačnu verziju u formi integralnog filma u trajanju od 66 minuta. Pored tog rada, u galeriji je predstavljena i instalacija "Buket", a na samom otvaranju sam izveo performans "Stub" u trajanju od dva sata. Dvokanalna video-instalacija je bila glavni rad oko koje se okupila čitava izložba i bio sam iznenađen da je publika u punoj galeriji ostajala po čitav sat da odgleda video-instalaciju do kraja. Nakon 2013, ovo je moja druga samostalna izložba u Njujorku i zanimljivo je vidjeti reakciju na radove u drugim kulturama koje su izvan konteksta onoga što mene interesuje u umjetnosti.
NN: Kritika i mediji često Vašu umjetnost nazivaju subverzivnom. Ima li umjetnosti ako nije subverzivna?
MILJANOVIĆ: Naravno da ima, i pitanje je šta je to danas subverzija. Mislim da je taj pojam poprimio više značenje u formi, a manje u sadržaju. Prije 50 godina je bilo subverzivno baviti se praksama kao što su performans ili avangardni film, danas je subverzija baviti se posvećeno crtežu na papiru, ili slikarstvu ulja na platnu. Subverzija je otklon od dominantne forme, ali i od dominantnog sadržaja i mišljenja. Tako da mene lično prvenstveno zanimaju asimetrični načini promišljanja i djelovanja u polju umjetnosti u kojima uspostavljam dinamiku izraza koristeći različite medije. Takođe, nije svaka umjetnost prepoznata kao subverzivna u vremenu u kojem nastaje, nekada su potrebne godine, pa čak i vijekovi da bi se kao takva retroaktivno prepoznala.
NN: Redovni ste profesor na smjeru slikarstva i intermedijalne umjetnosti banjalučke Akademije umjetnosti i studentima je, pored nastave, zasigurno dragocjeno čuti i detalje iz Vaše bogate međunarodne karijere. Sa druge strane, iako to zvuči kao kliše pitanje, koliko čovjek može naučiti od mladih ljudi, odnosno koliko Vaši radovi bivaju "svježi" zbog redovne komunikacije sa mladim ljudima?
MILJANOVIĆ: Rad sa studentima je jako važan, ali i težak. Dobar pedagog se troši kao kreda, i to je rezultat rada na Akademiji, gdje se danas profesori (u odnosu na društvene nauke) moraju posvetiti svakom studentu pojedinačno. I upravo taj nužni individualni pristup studentu traži od nas fleksibilnost, ali i širinu razumijevanja individualnih i ličnih vrijednosti svakog pojedinačnog studenta. Sa druge strane, rad sa studentima je i blagoslov, jer u isto vrijeme i sami "ponavljamo" lekciju o umjetnosti, a to je u vremenu u kojem živimo nužno. Ovdje bih citirao svog mentora, kolegu, umjetnika Vesu Sovilja, koji kaže da je "najbolji onaj učitelj koji podučavajući biva podučen", i tu se možda nalazi najbolji opis prethodno rečenog. Mislim da nije najvažnije u umjetničkom djelovanju izlagati van granica, ali je potrebno, to u pedagoškom radu predavača uveliko motiviše studente. To potvrđuje da ono što predajete kao metode rada dolazi iz iskustva i potvrđenosti u praksi. Sa druge strane, studentima i umjetnicima je jako bitan komparativni aspekt izlaganja van prostora habitata, jer samo poredeći i razmjenjujući ideje stvaralaštva sa drugima možemo donekle realno pozicionirati sopstvenu praksu i domete u odnosu na svijet i vrijeme u kojem stvaramo.
NN: U medijima je skoro odjeknula vijest da je rad Mauricija Katelana, banane zalijepljene za zid trakom, prodat za 6,2 miliona dolara na aukciji u "Sothebys'u" u Njujorku. Kako prokomentarisati ovako nešto?
MILJANOVIĆ: Na sreću ili žalost, taj sistem umjetničkih vrijednosti je nama nepoznat i dalek. Tu se prije svega radi o jednom komercijalnom sistemu vrednovanja umjetnosti u kojem su glavni parametri komercijalna i ekonomski upotrebna vrijednost djela. Kapitalizam je razvio tržište umjetnosti kao jedan paralelan sistem vrijednosti u umjetnosti koji je najčešće populističke i špekulativne prirode. To je takođe profilisalo i elitističke umjetnike koji među sobom, a najčešće kroz sistem galerija i aukcijskih kuća, špekulišu sa nerealnim vrijednostima djela. Kod nas, opet, mislim da je težnja u umjetničkom stvaranju druga vrsta vrijednosti, i to je ono što često nazivamo kulturom Zapada i kulturom Istoka. Mislim da i dalje umjetnik na zapadu previše radi, a umjetnik na istoku previše misli.
NN: Prije 16 godina, kada ste izlagali na "Oktobarskom salonu" u Beogradu, o banjalučkoj sceni ste izjavili: "Treba staviti akcenat na razvoj sadašnjosti, te čuvati prošlost od zaborava, a ne razvijati i preuveličavati prošlost, a balzamovati i mumificirati sadašnjost". Šta biste na ovu temu kazali danas?
MILJANOVIĆ: Ništa ja tu ne bih mijenjao, neka to sve ostane kako je i prije 16 godina napisano. Sada, kao i tada, mogu primijetiti da prošlost kao oruđe politike i dalje ima primat nad sadašnjošću i tome javni prostor oko nas sve više svjedoči. Valter Benjamin kaže da veliko prisustvo davne prošlosti u sadašnjosti nije ništa drugo nego težnja da se ta ista prošlost i njene vrijednosti prizovu u sadašnjost.