Miljka Brđanin, glumica Narodnog pozorišta Republike Srpske, u svojoj matičnoj kući u posljednje dvije predstave - "Švabici" Laze Lazarevića koju je postavio reditelj Dušan Petrović i "Razbijeni krčag" Hajnriha fon Klajsta rediteljke Tatjane Mandić Rigonat, ostvarila je dvije zapažene uloge: u oba slučaja riječ je o ulogama majki, različitih po sudbinama i karakteru.
Osim te dvije uloge, Brđaninova je pažnju pozorišne publike u posljednje vrijeme privukla i monodramom "ja se zovem lidija deduš", koja je realizovana u produkciji "Imperativa", po istoimenoj knjizi Lidije Deduš.
O novim ulogama i o pozorišnoj sceni danas i ovdje tim povodom glumica je govorila za "Nezavisne".
NN: U novoj predstavi Narodnog pozorišta Republike Srpske "Razbijeni krčag" igrate Martu Rul, majku mlade djevojke Eve, koja ne pronalazi razumijevanje porodice i okoline za ucjenu kojoj je izložena od moćnika Adama.
BRĐANIN: Komad "Razbijeni krčag" je postavljen, mogu reći, u bitnom momentu i svakako je dobar potez umjetničkog direktora i naše matične kuće da otvorimo ovu temu i da se bavimo njom. Pozorište i jeste tu da postavlja pitanja, da se bavimo društveno angažovanim temama, da bude glas razuma, pravde koja sa scene progovara. Komad je pisan 1806. godine i šta se promijenilo? Obeshrabri nas kad shvatimo da je isto, pa i gore. Idemo logikom da napredujemo kao društvo, a ono što vidimo jeste da ostaje ljudska pohlepa, potreba da je pojedinac bitniji i moćniji od naroda, da korupcija i dalje vlada, da su "moćnici" sve pohlepniji u svojim ambicijama i da gaze običnog čovjeka. Da, napredujemo tehnološki, ali, nažalost, kao ljudi smo zakazali.
NN: Šta nam možete reći o ulozi Marte?
BRĐANIN: Uloga Marte je glumački veliki izazov, jako je zanimljiva za igru i gradnju samog lika koji je sam po sebi komplikovan, dosta ostrašćen i zatomljen unutar sebe svojim ličnim blokadama, slijep kraj očiju i izgubljen u potrebi da bude društveno prihvaćen. Odnos majke i kćeri je jedan od najljepših i najkomplikovanijih odnosa, a ovdje imamo primjer komplikovanog odnosa, gdje je majka autoritativna, dominantna i neprestano pokušava da upravlja svojom kćeri, jer je sigurna da će bez njenog vodstva kćerka propasti i na dno povući i nju i sebe. Kćeri ne daje izbora i ne čuje njene riječi niti vidi njenu bol, pomračena potrebom da ostvari svoje ambicije. Marta grčevito brani njeno i svoje "poštenje" i traži pravdu za "razbijeni krčag" koji njoj predstavlja sve; kuću, dobar glas, budućnost pa i sam njen život, a pritom ne vidi mnogo veće strahote kroz koje njena kćerka prolazi. Biti roditelj je jedan od najodgovornijih uloga koje su nam date, jer stvaramo jednu novu ličnost, koja će ako nemamo dovoljno ljubavi, razumijevanja i podrške izrasti u ranjivu osobu sklonu samopovređivanju i koja neće imati samopouzdanja i snage da se bori za sebe i samim tim stvaramo i slabo društvo, koje ćuti i trpi, a to nikako ne smijemo! Treba da progovorimo, treba da tražimo svoja prava, svoju slobodu te biti hrabri da živimo ovaj jedan život što nam je dat.
NN: Koliko ste zadovoljni saradnjom sa rediteljkom Tatjanom Mandić Rigonat?
BRĐANIN: Saradnja sa rediteljkom je zaista bila lijepa, produktivna, inspirativna. Tanja je došla sa jasnim idejama šta hoće i šta želi od predstave, a opet otvorena da se prepustimo jedni drugima i da zajedničkim snagama stvorimo jedan divan pozorišni čin prepoznat od publike i pozorišne kritike.
NN: "Razbijeni krčag", između ostalog, otvara temu seksualne ucjene, koja je dugo prisutna u glumačkoj branši, a o kojoj se tek u posljednje vrijeme javno govori, iako konkretnih sudskih epiloga, slično kao u komadu, nema. Koliko je, po Vašem mišljenju, važno da se o tome progovori i kroz jednu predstavu nacionalnog teatra Republike Srpske?
BRĐANIN: Mislim da tema seksualne ucjene nije, nažalost, prisutna samo u glumačkom svijetu, nego u društvu generalno. Bavimo se javnim poslom i možda se naš glas više čuje, ali okrenite se oko sebe, to je prisutno u svakoj sferi društva. Malo o tome govorimo i to je nedopustivo. Ne smijemo ćutati i ne smije biti sramota žrtve što prolaze te strahote, već počinioca koji to čini. Na nama je da zaštitimo te osobe, da im damo podršku, a ne da ih osuđujemo komentarima da li su i sami doprinijeli tome. Mislim da se u Republici Srpskoj malo govori o tome, da smo nekako blokirani, neobaviješteni i da dajemo malo javnog prostora ovoj temi. Sam zakon nas je, što se tiče toga, problematičan i nije dobar. Pogledajte samo presudu od neki dan… Za obljubu kćerke neko je dobio šest godina zatvora! O čemu mi pričamo?! To nije normalno! I kako da onda jedna djevojka, žena ili muškarac ovdje progovori javno o seksualnom zlostavljanju i kako da vjeruje u pravdu. Narodno pozorište RS je progovorilo sa scene o toj temi i to je bitan korak, ali generalno to je malo ako želimo kao društvo da se to ne desi ni nama, ni nekome oko nas. Moramo se probuditi kao narod i smoći snage da za mnoge stvari koje nisu dobre kažemo "ne" i "dosta".
NN: I u komadu "Švabica" Vaša Paulina Gutjar je majka glavne protagonistkinje. Koliko se njen lik razlikuje od Marte Rul?
BRĐANIN: Biti majka je nešto predivno, međutim razne su majke oko nas - i dobre i nedobre, i snađene i nesnađene. Paulina je isto u jednu ruku jaka majka, koja odgaja kćerku bez oca, što je slučaj i kod Marte, ali su u svojoj suštini različite žene. U "Švabici" vidimo majku koja ipak prvenstveno vidi kćerku pa onda okolinu. Marta je dominantna kao majka, s elementima narcisoidne osobe, a Paulina je jaka žena i brižna majka, koja je na sebe uzela ulogu i oca i majke svojoj kćeri.
NN: U pomenute dvije predstave sarađivali ste sa mladim kolegama, uglavnom studentima završnih godina banjalučke Akademije umjetnosti. Koliko je značajno to što Narodno pozorište Republike Srpske u novije vrijeme intenzivnije otvara vrata mladim ljudima?
BRĐANIN: Na mladima svijet ostaje i kome dati šansu nego njima. To je prirodan slijed stvari - dolaze novi ljudi, pomjeraju se granice i donose novu energiju. Upravo možemo da vidimo kolika je snaga mladih ljudi kad se pokrenu, mi treba da im budemo vjetar u leđa i podrška i da stanemo uz njih, a ne samo da ih posmatramo. NP RS je tu da im da šansu da se pokažu, mi kolege da ih podržimo i da stvaramo zajednički nove i kvalitetne predstave.
NN: Monodramu "ja se zovem lidija deduš", u produkciji "Imperativa", skoro ste premijerno izveli u Zagrebu i u Banjaluci. Kakvi su utisci i koliko ste zadovoljni impresijama publike?
BRĐANIN: Evo, poslije dvadesetak godina iskustva u glumačkim vodama odlučila sam da se isprobam i u formi monodrame. Mogu reći da je to možda i jedan od najzahtjevnijih zadataka koje sam imala u dosadašnjoj karijeri. Prepušteni ste sami sebi i tek tada shvatite koji je blagoslov imati partnera na sceni. A sa druge strane, kad pogledamo vi i jeste individua i u životu i na sceni, koja stvara i gradi sebe ili neki lik i u kontaktu sa drugima dobijate pun potencijal. Ovdje je to muzika, projekcija i publika sa kojom u konekciji stvarate jednu divnu pozorišnu iluziju. Uskočila sam u "hladnu vodu" i dobila divan pozorišni čin u kojem sam, čini mi se, umjela plivati i ugrijati tijelo i dušu. Impresije publike i u Banjaluci i u Zagrebu su bile odlične, iskreno govoreći. Jako je lijepo prihvaćeno, divne reakcije, a i komentari. Mnogi su se prepoznali u samoj priči.
NN: Posljednjih nekoliko godina radite sa mladim ljudima na "Teatru poezije", projektu "Imperativa". S obzirom na to da ste nekada i sami bili član Dis teatra, koliko mislite da je važan razvoj amaterske scene?
BRĐANIN: Posljednje dvije godine radimo na promociji same poezije, koja je bespotrebno zapostavljena. To radimo kroz "Teatar poezije" unutar "Imperativ" festivala sa ljubiteljima poezije, amaterima koji vole i teatar i samu poeziju. I divno je iskustvo, taj rad sa mladim ljudima kojima nije primarno zanimanje niti pozorište niti poezija, a opet vidite njihovu veliku ljubav prema tome. Naravno da je bitan razvoj amaterske scene, jer samim tim vi stvarate publiku koja mnogo više zna o pozorištu i obrazujete ih u kulturnom smislu, a neko možda otkrije i novu stranu sebe i ode u profesionalnom smjeru. I kao predavač u Studiju "Jazavac", gdje se susrećem s odraslima koji su već afirmisani u svom poslu, vidim koliko se oni mijenjaju i kako se njihov pogled ka pozorištu i filmu razvija unutar tog hobija.
NN: Prošle godine otvoreno je Narodno pozorište Istočno Sarajevo, gledali smo i nekoliko sjajnih predstava Pozorišta Prijedor i Gradskog pozorišta Gradiška. Mislite li da pozorišna scena u Republici Srpskoj doživljava određenu vrstu procvata?
BRĐANIN: Skoro smo imali priliku i da vidimo prvu premijeru u Narodnom pozorištu Istočno Sarajevo, a Banjalučani će je moći gledati 22. januara u našoj matičnoj kući. Da, razvija se pozorišna scena i mimo Banjaluke, što je jako bitno, i to je dobra kulturna strategija. Drago mi je i da Prijedor i Gradiška, Bijeljina, Istočno Sarajevo stvaraju dobre pozorišne predstave, dobijaju svoj prostor na kulturnoj mapi Republike Srpske i da stvaraju nove pozorišne svjetove. Nadam se da će i drugi gradovi dobiti svoje zvanične kuće, jer publike ima, a nadam se da će i mladi svedeni studenti ugrabiti svoje šanse i okušati se i u drugim gradovima, pored Banjaluke.
NN: Kolike nade polažete u ovdašnju kinematografiju, ima li budućnosti?
BRĐANIN: Audio-vizuelni centar je oformljen i već nekoliko godina radi na razvoju kinematografije u Republici Srpskoj i mislim da to ide svojim tempom i da je na dobrom putu. Iza nas su već serije koje su nastale u produkciji "Bosonoge" koje su prepoznate u regionu, tako da smo svakako dokazali da imamo potencijala i mogućnosti da razvijamo filmsku scenu. Da li ima budućnosti zavisi, naravno, i od ulaganja u nju jer to je zaista "skup sport". I ono što bih ja lično voljela jeste da mi stvaramo svoje zvijezde u kinematografiji, a da ih manje uvozimo. Možda zvuči sebično, ali vjerujem da mi unutar Republike Srpske već imamo kvalitetan i školovan kadar za stvaranje jednog filma ili serije. Nemam ništa protiv ljudi da dolaze sa strane i potrebna je razmjena, ali bih prednost dala našim ljudima.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
