Danas su mnoge vrednosti pomerene, mladi nemaju običaj ni da čitaju knjige, stripove, a kamoli da idu u pozorište. Nažalost, više se prate dešavanja u rialiti šouovima poput "Farme", "Dvora" i ostale slične budalaštine, a manje vremena se posvećuje kulturnim dešavanjima i obrazovanju, kaže mladi glumac iz Bijeljine Miloš Jelisavac.
Jelisavac je diplomirao glumu prošle godine u Bijeljini u klasi glumice i profesorice Ljiljane Blagojević. Banjalučka publika nedavno je imala priliku da ga upozna prilikom gostovanja teatra "U buntu" iz Bijeljine, kada su na sceni Narodnog pozorišta RS igrali komad "Virus", za koji je režiju potpisala Blagojevićeva.
Komad "Virus" pokazuje odnos ljudi prema osobi zaraženoj virusom HIV-a, njihovim strahovima i slabostima.
Glumci
Veličina glumca se upravo ogleda u tome da može da odigra više različitih uloga i da uvek bude zanimljiv publici
U intervjuu za "Nezavisne" talentovani glumac govori o ulozi Aleksandra, koju tumači u predstavi "Virus", o ljubavi prema glumi, glumačkim uzorima.
NN: Ivan Jevtović se ulogom Aleksandra u predstavi "Virus," koju su igrali u beogradskom "Zvezdara teatru", proslavio. Da li zbog te činjenice osjećate pomalo odgovornost prema ovoj ulozi, nastojite li da postignete isti uspjeh poput Jevtovića?
JELISAVAC: Ivan Jevtović je veliki glumac, čovek i prijatelj. Znam da ga je uloga Aleksandra proslavila, ali nisam osećao nikakav pritisak zbog toga, naprotiv, sve me je to podstaklo da ulogu koja mi je poverena uradim što bolje i da prvenstveno dokažem sebi da sam glumac dostojan glavnih uloga, što nije nimalo lako. Ja sam mlad glumac koji tek treba da se razvija i nadam se da će mi raznolike uloge, kojih će nadam se biti, pomoći u tome. A, svakako da želim da postignem uspeh koji Jevtović ima danas, bio bih veoma srećan i zadovoljan.
Glavne uloge
Kroz komad "Virus" prvenstveno sam želeo da dokažem sebi da sam glumac dostojan glavnih uloga, što nije nimalo lako
NN: Koliki je izazov igrati uz proslavljena glumačka imena poput Sonje Bošković i Boška Puletića? Postoji li pomalo treme na sceni ili potreba da se još više dokazujete?
JELISAVAC: Sonja i Boško su sjajni ljudi, prizemni, veseli. Mislim da je san svakog mladog glumca da stane rame uz rame sa velikanima srpskog glumišta. Imao sam tu sreću i čast da glumu završim kod jedne od najboljih glumica u Srbiji, naravno, reč je o Ljiljani Blagojević, a sada sam na sceni pored dvoje izuzetnih ljudi. Tremu nisam imao, jer su se oni zaista potrudili da se mi, mladi glumci, osećamo prijatno i na sceni, a i pored njih privatno. Veću tremu sam imao od Ljiljane, jer je i njoj predstava "Virus" prva režija, od Siniše Kovačevića, jer je njegov tekst, a i meni je ovo prva glavna uloga, pa je želja za dokazivanjem uvek prisutna.
NN: Bijeljina još nema profesionalni teatar. Koliko je mladim glumcima u tom gradu teško da dođu do uloga i uopšte da pokažu svoj talenat?
JELISAVAC: Tačno je da Bijeljina nema pozorište i iskreno se nadam da će ga uskoro dobiti. Svakom gradu treba bar po jedno pozorište da bi se ljudi opustili gledajući predstave, a i da bi se duhovno uzdigli i nešto naučili. Prvenstveno mislim na mlade ljude, jer su danas mnoge vrednosti pomerene. Mladi nemaju običaj ni da čitaju knjige, stripove, a kamoli da idu u pozorište. Nažalost, više se prate rialiti šouovi poput "Farme", "Dvora" i ostale slične budalaštine, a manje vremena se posvećuje kulturnim dešavanjima i obrazovanju. U današnje vreme svuda je teško dobiti šansu da pokažeš svoj potencijal, ne mislim samo na glumu, nego i na ostale profesije, ali je bitno ne odustajati i imati želje i volje za radom. Svaki trud se na kraju isplati.
Glavne uloge
Kroz komad "Virus" prvenstveno sam želeo da dokažem sebi da sam glumac dostojan glavnih uloga, što nije nimalo lako
NN: Kako ste se zainteresovali za glumu, kako je sve krenulo?
JELISAVAC: Kao mali, često sam imitirao ukućane, razne ličnosti sa televizije, zasmejavao ljude oko sebe, posle sam se u Gimnaziji priključio Dramskoj sekciji, koja je i danas jedna od najboljih dramskih sekcija u Novom Sadu, a i šire. Za sve je kriv direktor Gimnazije Vukašin Lazović, koji inače i vodi tu sekciju i koji je rekao da mogu da budem dobar glumac, tako je sve i počelo.
NN: Kakve uloge žanrovski Vam najviše odgovaraju i zašto?
JELISAVAC: Volim sve žanrove, ne želim da se držim samo jednog, jer želim da imam što više različitih uloga, mada je to nekad izvodljivo, a nekad ne. Veličina glumca se upravo ogleda u tome da može da odigra više različitih uloga i da uvek bude zanimljiv publici, pa makar imao i malu ulogu. Mada, ne postoje male i velike uloge, bitno je kako ćeš ih interpretirati. Ja se najbolje osećam kada radim neko dramsko delo.
NN: S kojim ste rediteljem najbolje sarađivali i da li više volite one koji improvizuju ili one koji se strogo drže teksta?
JELISAVAC: Mislim da se svaki reditelj drži teksta uz male korekcije ako je to baš potrebno. Volim improvizaciju jer je i ona sastavni deo glume. Dešava se da glumci zaborave tekst ili rečenicu pa onda moraš da se snađeš u tom momentu, da improvizuješ, ali tako da partner dobije adekvatan šlagvort kako bi predstava tekla dalje, što ukazuje na to da opet moraš da znaš tekst. Imao sam lepo iskustvo sa Nikitom Milivojevićem i Jovanom Grujićem dok sam radio predstavu "Rozenkranc i Gildenstern su mrtvi". Oni su zaista divni ljudi.
NN: Imate li neke glumačke uzore na domaćoj sceni i zašto baš ta glumačka imena?
JELISAVAC: Ima ih dosta, ali izdvojiću Nebojšu Glogovca, jer je maestralan u svakoj ulozi.
NN: Može li kod nas da se živi samo od glume i morate li da se bavite još nekim poslom?
JELISAVAC: Iskren da budem, politika je ta koja nam, nažalost, diktira kako ćemo živeti i šta ćemo da radimo, ne govorim samo za glumu nego i za sve ostalo. Ne bavim se politikom niti me zanima, ali mi je krivo kada vidim da neko ko ima talenta i potencijala, ne može da se iskaže u tom poslu da dobije šansu, upravo zato što imate ljude na pozicijama koji će pre da zaposle nekog svog nego nekog ko zna i koji će doprineti nekom boljitku. Moje mišljenje je da se od glume može normalno živeti, samo što je potrebno da vam neko pruži šansu, a to samo se odnosi na prethodne rečenice.
Pozorište
Tačno je da Bijeljina nema pozorište i iskreno se nadam da će ga uskoro dobiti
NN: Pretpostavljam da imate mnogo obožavateljki, kako izlazite na kraj s njima i da li je Vaša djevojka ponekad ljubomorna?
JELISAVAC: Još nisam došao do faze da me prepoznaju na ulici, mada me nešto čudno gledaju, valjda je to zbog toga što nosim kaubojke i kožne pantalone. Nema sumnje da popularnost prija, ali je bitnije znati kako s tim živeti i nositi se, nekog ona iskvari, a nekog ne. Što se tiče devojke, nije ljubomorna, jer je i ona javna ličnost s obzirom na to da je profesionalna košarkašica.
NN: Da li već pripremate neku novu predstavu i kakvi su planovi za predstojeći period?
JELISAVAC: Za sada nemam nikakvih anganžmana. Igram u "Virusu" i svoju monodramu "Dnevnik jednog ludaka". Za budućnost ćemo da vidimo, za sada su izvesni neki nastupi u inostranstvu, ali o tom potom.
Rok tradicija porodice
NN: Slušate rok muziku, koliko se Vaš život može poistovijetiti sa životom rokera, šta je to što Vas pokreće i kako se najradije opuštate?
JELISAVAC: Rok muziku slušam od malena kao i cela moja porodica. To je pravac u muzici koji i dan-danas živi i opstaje, to je način života, sloboda govora i mišljenja. Roker je u Srbiji predstavljen na pogrešan način. Većina ljudi koja ne sluša tu vrstu muzike će reći da su to ljudi prljavi, masni, alkoholičari, narkomani, što, naravno, uopšte nije tačno. Ne kažem da takvih ljudi nema, ali mislim da ih u današnje vreme ima mnogo više van rok scene. Tu mislim na poklonike turbo folk muzike i nazovi džet-seta. Ja mogu da se poistovetim sa rokerom jer je to način života koji meni prija. Pokreću me dobra muzika, knjiga i, naravno, dobri ljudi. Opuštam se uz sport, muziku, naravno tu je i moja divna devojka, ali i moja švalerka - (motor) Suzuki Intruder VS 800.