Svi hoćemo da živimo u neoliberalnom kapitalističkom društvu koje nije nimalo nježno, a sa druge strane živimo u iluziji nekih prošlih vremena u kojima umjetnik bezbrižno stvara u svom ateljeu, a država ili neko drugi brine o svemu ostalom, kaže banjalučki likovni umjetnik Mladen Miljanović, kojem je ove godine dodijeljena prestižna "Henkel" evropska nagrada u Beču, i dodaje:
"Država i državne institucije treba da imaju razrađene i sinhronizovane strategije inostrane reprezentacije domaće umjetnosti, a umjetnici kroz svoj rad treba da stvore institucijama uslove za to."
Rođen u Zenici 1981. godine, Miljanović je jedan od najmlađih predstavnika "ratne generacije" bh. umjetnika. Dobitnik je nagrade "Rotari kluba" 2005. godine za postignuti uspjeh na studijima i nagrade Muzeja savremene umjetnosti RS za najbolje radove na završnoj izložbi Akademije umjetnosti 2006. godine, kao i nagrade "Zvono" za najboljeg mladog umjetnika u BiH. U svojim umjetničkim radovima se bavi simbolima i motivima koji dominiraju u ratu, istražuje i reflektuje istoriju, značenje i sadržajni sastav prostora, mjesta i gradova, pri čemu se služi različitim medijima. Za "Nezavisne" govori o nedavno dobijenom evropskom priznanju, svom radu i trenutnoj umjetničkoj sceni u BiH.
NN: Poznato je da svoj rad temeljite na osnovu iskustva odrastanja za vrijeme rata i sa druge strane formalnog (vojnog) obrazovanja. Šta Vas je ponukalo da se nakon neke vrste opredjeljenja za vojni poziv nađete u umjetnosti?
MILJANOVIĆ: U vojnu službu sam stupio kao punoljetna osoba, čija je obaveza po tadašnjem zakonu bila da odsluži vojni rok, a u procesu raspoređivanja u službi poslan sam u Školu rezervnih oficira. Tada nisam toliko razmišljao o upisu na Akademiju umjetnosti. Ta ideja se pojavila dvije godine kasnije, kada sam i odlučio da dođem na prijemni ispit. U periodu između vojske i Akademije radio sam za jednog kamenoresca gdje sam uklesavao portrete na nadgrobnim spomenicima, što je bio sasvim solidan izvor zarade. Međutim, upis na Akademiju počeo je da me interesuje sve više i više, tako da sam na kraju odlučio da napustim posao i dođem na studije.
NN: Vaši radovi izazivaju burne reakcije javnosti, bilo pozitivne, bilo negativne, da li se može reći da je u savremenoj umjetničkoj formi reakcija sama po sebi cilj, u smislu načina da se pokrene učmala sredina?
MILJANOVIĆ: Mislim da je reakcija, u mom slučaju, prije sredstvo, bilo da je pozitivna ili negativna, dobro je samo da nije ravnodušnost. Sredstvo jer se njom otvara polje dijaloga kao mogućeg proizvoda djelovanja. Takvi oblici djelovanja mogu da se bave u angažovanom smislu preispitivanjem društvene realnosti, umjetničkih paradigmi ili pretstavljanjem mogućih formi umjetničkog angažmana u formi kulture - politike - društva. Umjetničko djelo je izgubilo svoju modernističku nevinost koja je tada doživljavala vrhunac estetskih vrijednosti. Umjetnost je danas i moguće polje političkog govora.
NN: Koliko je teško biti umjetnik koji kroz svoje radove ispoljava trenutnu društvenu i političku situaciju u zemlji?
MILJANOVIĆ: Teško je onoliko koliko umjetnik sam sebi to čini teškim. Ne radi se samo o tome da se neko bavi politički angažovanom umjetnošću, već i o činjenici da pored kritike i lociranja određenog oblika društvenog problema treba da ponudi moguću matricu rješenja istog ili bar nagovještaj njegove mogućnosti. Umjetnost ima moć da djeluje u okviru kulture, da identifikuje, imenuje, označava i proizvodi od svega toga artefakte koji pokreću društvo. Mene prije svega u budućnosti interesuju takvi oblici i forme umjetničkog djelovanja koji će locirati i činiti vidljivim te naizgled svakodnevne i nebitne javne oblike.
NN: "Henkel" priznanje je svakako od značaja za cijelu umjetničku scenu BiH, posebno za Banjaluku. Šta ono Vama znači?
MILJANOVIĆ: Ovo priznanje je prije svega smjernica za dalji razvoj i pluralizam mog rada, to jeste znak i potvrda da se njegova intencija kreće u pravom smjeru. Posebno mi je drago da je nagrada došla u BiH i Banjaluku, jer posljednjih osam godina, koliko se nagrada dodjeljuje, niko iz BiH nije bio u finalu, a ni dobio nagradu. Ovom se nagradom Banjaluka ponovo mapira kao generator progresivnog djelovanja i promišljanja umjetnika u kulturi. Dosta je nukleusa koji bi se mogli transformisati u ozbiljne umjetnike, ali kako i u svemu, tako i u umjetnosti nedostaje servisa koji će pomoći njihovu afirmaciju.
NN: Koliko je uopšte savremena umjetnička scena u BiH otvorena prema svijetu i koliko prati svjetske tokove?
MILJANOVIĆ: Savremena umjetnost u BiH, koliko je ima u obliku tog termina savremena, otvorena je prema svijetu i gleda, zaviruje u njega, ali ne prelazi taj famozni prag svojih granica izuzev nekoliko slučajeva. Niko neće doći i vući umjetnike da idu izlagati vani. Umjetnik sam mora da razradi strategiju svog razvoja i predstavljanja.
NN: Kakav je dalji put Mladena Miljanovića?
MILJANOVIĆ: Prije svega sada radim na uređivanju i prelomu moje prve knjige na kojoj sam radio zadnje dvije godine i u praktičnom, ali i u teorijskom smislu. Već razmišljam i o samostalnoj izložbi radova u Beču u MUMOK-u, koja je dogovorena za 24. jun naredne godine i čije pripreme već počinju. Sada ću dosta da radim na novoj produkciji koju ću pokazati u Beču, ali i u još nekim centrima.
Projekat "Služim umjetnosti" obezbijedio "Henkela"
NN: Nekoliko radova Vas je dovelo do finala, pa i do prve nagrade u Beču, koji je bio najreprezentativniji?
MILJANOVIĆ: Na konkurs sam poslao osam radova od mogućih 10 sa koliko se moglo aplicirati. Radovi koje sam slao na konkurs su nastali u posljednje dvije godine, jedan je serija fotografija iz performansa "Služim umjetnosti", a drugi su radovi sa posljednje izložbe u Banjaluci "Okupaciona terapija". Koliko sam primijetio, i u tekstu koji je objavljen u katalogu, rad "Služim umjetnosti" je bio nešto na šta se žiri najviše referirao.