BANJALUKA - "Ko sam ja?", pitanje je koje kroz filozofiju, pjesništvo i umjetnost generalno odjekuje vijekovima, pa i milenijumima unazad.
Sokrat je učio svoje učenike da spoznaju same sebe, smatrajući da bi čovjek trebalo da spozna svoju dušu, svoje neznanje, svoje vrline i način na koji živi. Kod Platona ovo pitanje se više pomjeralo ka duši. On je smatrao da se mijenjaju tijelo i životne okolnosti, a da je ono suštinsko u čovjeku njegova duša. Sveti Avgustin je rekao: "Postavio sam sebi teško pitanje", a Rene Dekart je zapisao ono čuveno: "Mislim, dakle postojim", odgovarajući sebi na pitanje "ko sam ja koji sada postojim".
O Šekspiru i Servantesu ili Dostojevskom, koji je naročito volio ovog drugog, da ne govorimo. Dovoljno je prizvati u pomoć strofu Sergeja Jesenjina: "Ko sam, šta sam, ja sam samo sanjar/ čiji pogled gasne u magli i memli/ živio sam usput ko da sanjam/ kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji".
Među Jesenjinovim "mnogim drugim" jeste i Boris Liješević, jedan od najčuvenijih živih reditelja sa prostora bivše Jugoslavije i, usudiću se reći, banjalučkoj publici omiljeni reditelj. Liješević je takođe sebi postavio pitanje "Ko sam ja?" u autorskom projektu "Moje pozorište". Upravo ova predstava ansambla Ateljea 212 u Gradskom pozorištu "Jazavac" u srijedu uveče obilježila je prvo takmičarsko i ukupno drugo veče 18. izdanja Međunarodnog festivala glumca "Zaplet".
Reditelj je u ovoj predstavi bio jesenjinovski melanholičan, ali je filozofski jednako bio blizak Džonu Loku, koji kaže: "Ja sam ono čega se sjećam", i Fridrihu Ničeu, koji je ovo pitanje preformulisao u pitanje: "Ko treba da postanem?", učeći nas da čovjek nije nešto što treba da pronađe u sebi, već da sebe stvara.
Naravno, niko od nabrojanih se ne pominje u predstavi "Moje pozorište".
Liješević kreće isključivo od sebe i svoje intime i, sa univerzalnim ljudskim pitanjem, zagledan je u sopstveni život. Slično kao u predstavi "Tvoje i moje" Pozorišta "Boško Buha", koja je prošle godine trijumfovala na 17. "Zapletu", kada smo gledali fantastičnih jedanaest ispovijesti glumaca koji su odgovarali na pitanje "Šta je prvo čega se sjećaš?", Liješević je u još jednom autorskom projektu ispovijedio sam sebe.
U ovoj duboko ličnoj priči, reditelj je otišao i korak dalje.
Ovaj put on je sam stao na daske koje život znače i u predstavi igrao uz Nebojšu Ilića Cileta, Anu Mandić, Vojina Ćetkovića, Branku Šelić i Bojana Žirovića.
Ovim postupkom svako izvođenje predstave postaje i novi proces. Reditelj na licu mjesta može da usmjerava glumce, dok i glumci svaki put reditelja mogu da uče svom zanatu. U Liješevićevim predstavama je sve moguće, pa tako i da sam na sceni preispituje sopstvena sjećanja i sopstvenu umjetnost. On se po ko zna koji put igra predstave u predstavi, pa uz to što tumači samoga sebe, u različitim dijelovima života tumače ga Cile Ilić i Ana Mandić. Za to vrijeme reditelj sjedi na kraju scene i kada ga određeni glumac pita: "Je li tako bilo?", on potvrdno ili negativno odgovara, a publika nikada ne zna da li će se u nastavku uključiti u dijalog ili ne.
U ovoj autofikciji, reditelj se posebno osvrće na svoje formativno doba kada je, recimo, kao šesnaestogodišnjak sa drugom (Bojan Žirović) išao u Budimpeštu na koncert grupe "U2" ili kada mu je brat (takođe Bojan Žirović) otišao u vojsku, ali je ključna tema rediteljev odnos sa ocem (Vojin Ćetković). Dok Ilić i Ćetković igraju oca i sina, sa scene bukvalno držeći časove glume, Liješević se u nekoliko navrata i zaplače na stolici, što je, vjerujemo, iskrena reakcija.
Pored pitanja "Ko sam ja?", koje je istaknuto na jednoj tabli, na drugoj strani scene stoji tabla sa natpisom: "Ovo je predstava o slušanju samoga sebe", a gledati i slušati svoj život uživo jednostavno nije lako.
Posebno emotivan dio predstave jeste, kada nakon izliva nježnosti njegovog lika prema ocu, Cile kaže: "Ovo se nije dogodilo." Ovdje dolazimo do ničeovske ideje da čovjek sebe stvara, u kojem reditelj kao da poručuje onima koji su izgubili roditelje da su prema njima za vrijeme zajedničkog života mogli pokazati više ljubavi i nježnosti, ali i onima kojima su roditelji živi, ako nisu dosad, da to učine odmah nakon gledanja predstave. Identifikacija je neminovna.
Uz pomenute dvije školske table, na scenografiji koju potpisuje Saša Ivanović, iz publike vidimo mnoštvo fotografija iz Liješevićevog života, a fizička sličnost današnjeg Borisa Liješevića i njegovog oca iz sredine sedamdesetih godina je fascinantna. Ta sličnost koju vidimo preko nekoliko zajedničkih fotografija sa ocem na kojima je reditelj bio beba ili dijete dodatni je detalj na osnovu kojeg otkrivamo koliko se Liješević pred publikom ogolio.
Da se ne lažemo, njegova životna priča nije naročito dramski uzbudljiva, ali đavo upravo leži u detalju, odnosno u ogoljavanju sopstvene intime. Fokus na detalj uočavamo i prilikom iščitavanja očevog dnevnika, koji su sinovi pronašli nakon njegove smrti. Sinovi saznaju da je nakon razvoda braka njihovih roditelja otac pronašao novu ljubav u Rumuniji i njihovo upoznavanje do detalja opisao u svom dnevniku. To opsjeda mlađeg sina, koji putem snova ulazi sa ocem u dijalog i koji o tome želi da napravi predstavu. Nakon što djeca i sama postanu roditelji, čini se, shvate da su njihovi roditelji i prije njihovog rođenja imali neke svoje živote.
Isto tako, kada djeca ostanu bez roditelja, važna spoznaja jeste da su roditelji nastavili živjeti i poslije njihovog odlaska iz kuće.
Pitanje "Ko sam ja?", dakle, reditelj u predstavi postavlja i u odnosu na druge i prikazuje da su i drugi pronalazili sebe dok je on radio to isto.
Prosto, svi u sali se ogledamo u ovoj predstavi, pored osnovnog njenog pitanja koje sebi postavljamo, preispitujući svoj odnos sa drugim ljudima i razmišljajući o tome koliko smo hrabrosti imali na nekakvom svom životnom putu.
Sada se vraćamo predstavi u predstavi, kada reditelj obrađuje svoj umjetnički život i publici pokazuje koliko je kod njega, koji je veliko rediteljsko ime, sumnje i manjka hrabrosti bilo u karijeri. Lik velikog reditelja Borisa Liješevića tom prilikom pravi kompromise, ali u isto vrijeme ulazi i u dijaloge sa sopstvenim darom.
Njegov dar, u još jednoj ulozi, igra Ana Mandić. Glumica plastično dočarava kako nadahnuće ne bira vrijeme ni mjesto, a lik reditelja naglašava koliko život umjetnika može da bude razapet između njegove porodice i obaveza sa jedne strane i kompromisa i autentičnosti sa druge. Svakako, ni život ni predstava ne mogu proći bez humora, a za humor u predstavi pobrinula se Branka Šelić, u ulozi rediteljeve majke. Šelićeva sve vrijeme iz pozadine scene opslužuje predstavu, povremeno uskačući u razne uloge, ali kada dobije svojih pet minuta, cijela sala iz duboke zapitanosti prsne u smijeh, što biva još jedan čas glume na djelu.
Kada je riječ o samoj glumi Borisa Liješevića, on sebe igra pomalo kruto, ali ko nam može reći da li je tako iz njegovog nedostatka dara za glumu ili bi zaista trapavo trebalo da djeluje kako bi bio što autentičniji?
Reditelj nam na kraju predstave preko bureta vina koje je čuvano za njegovu ženidbu u komadu, a koje je neprimjetno curilo pored "živih svjedoka", da bi na kraju postalo prazno, prikazuje koliko često u životu nismo svjesni protoka vremena. Često nismo svjesni da, prizvaću još jednom Jesenjina u pomoć, "u ovom svijetu prolaznici smo samo". Ako ikada saznamo ko smo, u tom i takvom protoku vremena neminovno je i zapitati se koja je naša uloga i šta mi možemo ostaviti drugima. Stoga "Moje pozorište" Borisa Liješevića postaje i pozorište svih nas koji ga gledamo.
Predstava simboličnog naslova vraća nas na osnovna pitanja i samim tim nas vraća sebi, jer i Sokratova je ideja bila da život treba ispitati, odnosno da neispitan život nije vrijedan življenja. Boris Liješević je predstavom "Moje pozorište" to uradio ljudski toplo i umjetnički pristupačno. Na svakom ponaosob je da po izlasku iz pozorišta to uradi i sam kako najbolje zna i umije.
