Anju Muminović muzika je odvela daleko od rodne BiH. Nakon mnogo godina, ova violinistkinja vratila se u rodni Bihać gdje je kao već poznata i priznata umjetnica zablistala kao solista novogodišnje turneje Kamernog hora Muzičko scenske agencije "Arion" iz Banjaluke.
NN: Kako je došlo do saradnje sa maestrom Muharemom Insanićem i `Arionom`?
MUMINOVIĆ: Profesor Muharem Insanić je bio profesor mojoj majci u Gimnaziji i tako se znamo. Moji roditelji i Insanić i njegova žena često su išli na ljetovanje zajedno. Moj ujak Bato je prije tri godine došao na ideju da sviram sa ovim orkestrom, radili smo na tome i napravili smo program koji bih mogla da sviram sa njima. Sada se konačno ta ideja ostvarila.
NN: Kako si se uklopila u rad s orkestrom i kako si doživjela koncert u rodnom gradu nakon toliko godina?
MUMINOVIĆ: Odlično sam se uklopila, jer su članovi orkestra veoma ljubazni i dobro su me prihvatili kao solistu. Iz iskustva znam da neki orkestri nisu baš toliko ljubazni prema solistima, ima tu puno politike. U Bihaću je bio predivan koncert, sala je bila skoro puna. Atmosfera je bila toliko topla, skroz sam bila smirena, osjećala sam se sigurno sa orkestrom `Ariona`. Inače, uvijek imam tremu, ali tada je nisam osjećala, što me je iznenadilo.
NN: Imala si mnogo uspjeha u Njemačkoj i Kanadi. Možeš li reći nešto više o nastupu s orkestrom `Schleswig-Holstein Musik Festival`?
MUMINOVIĆ: U Dizeldorfu sam išla na audiciju za orkestar `Schleswig-Holstein Musik Festivala`. U taj internacionalni studentski orkestar primaju mlade od 18 do 27 godina iz cijelog svijeta. Primili su me kao violinistkinju i bila sam pola njihovog programa prva viola. S tim orkestrom sam išla na turneju u Japan, gdje mi je ponuđeno mjesto soliste Kamernog orkestra u gradu Kanazava. Prihvatila sam angažman gosta-solista, jer sam fascinirana Japancima i japanskom kulturom. Već sam tri puta bila u Japanu.
NN: Kada si počela da sviraš violinu i šta je uticalo na tvoje muzičko opredjeljenje?
MUMINOVIĆ: Ljubav prema violini osjetila sam kada sam vidjela Stefana Milenkovića kada je svirao na pozornici na kojoj sam ja 25. decembra svirala u Bihaću. Kada sam ga vidjela, toliko sam bila oduševljena njegovim muziciranjem, a moja mama je podržavala želju da sviram violinu. Tako sam kao petogodišnjakinja počela da pohađam časove violine i radim sa Živanom Živanovićem, koji sada svira u `Arionu` i drago mi je što ga ponovo vidim. Kada smo zbog rata morali da odemo u Njemačku, nastavila sam sa sviranjem i od tada redovno idem na časove i sviram violinu. Violu sam počela da sviram prije pet godina, kada sam došla u Kanadu. Imala sam vrlo dobru profesoricu, koja mi je prenijela ljubav prema violi. Najviše me fascinira zvuk viole. Obožavam da sviram oba instrumenta.
NN: Budući da ti je Stefan Milenković na neki način odredio sudbinu, da li si ga upoznala?
MUMINOVIĆ: Nisam. Prije nego što sam prošle godine otišla da studiram u Njemačku, moja majka i ja čule smo se sa Stefanom i htjeli smo da se vidimo u Njujorku, jer je on tamo radio kao asistent `Juilliardu`, ali to nije uspjelo.