BANJALUKA - Komad "Pukovnik Ptica", rađen po kultnom tekstu bugarskog pisca Hrista Bojčeva, ansambl Gradskog pozorišta iz Podgorice izveo je u utorak veče na velikoj sceni Narodnog pozorišta Republike Srpske, druge takmičarske i ukupno treće večeri Teatar festa "Petar Kočić".
Komad je na daske podgoričkog teatra postavio reditelj Marko Manojlović u januaru prošle godine, a u istom igraju Emir Ćatović, Simo Trebješanin, Jelena Simić, Miloš Pejović, Goran Slavić, Goran Vujović i Branka Femić Šćekić.
Glumci su na scenu izašli puni energije koja je, ako izuzmemo nekoliko scena, vremenom pri scenskim pokretima padala. Tome je zasigurno kumovala velika pauza u izvođenjima prouzrokovana pandemijom. Naime, izvedba na Teatar festu bila je prva nakon gotovo godinu i po pauze, dok je glumac Simo Trebješanin imao premijerno izvođenje zamijenivši Branimira Popovića iz prvobitne postave u ulozi pukovnika. Međutim, bez obzira na povremeni pad energije, podgorički ansambl uspio je dočarati očiglednu metaforičnost ovog odličnog i donekle adaptiranog teksta. Radnja prati šest duševno oboljelih ljudi i lažnog doktora u jednoj duševnoj bolnici smještenoj u bivšem manastiru na neimenovanoj i zabačenoj planini Balkana. Svako od njih je u svom svijetu i sa svojim problemima, pogotovo pukovnik koji prvih petnaestak minuta sjedi na fotelji gotovo se ne pomjerajući.
Buđenje pukovnika pokrenulo je zaplet... Bivši profesionalni vojnik poredao je ostale ludake u stroj, protiv čega se lažni doktor, ovisnik o morfijumu, nije bunio.
Njihova bolest ovim činom dobiće jedan vid kontrole. Oni će postati lažna vojska koja ima svoj dokument o osnivanju, svoje uniforme i koja po pticama šalje poruke Ujedinjenim nacijama čijem se sastavu želi pridružiti. Utopijske ideje ludaka na neki način biće i ostvarene. Oni djeluju ujedno i srećno i tužno u svom neznanju prilikom hrljenja ka nejasnom cilju.
Na kraju stižu do Strazbura. Međutim, Ujedinjene nacije neće znati šta da rade s njima. Neće moći da ih prime u svoje redove, ali neće moći ni da ih pošalju nazad jer su tu dospjeli bez validnih dokumenata.
Šest duševnih bolesnika vrlo lako se iz publike mogu posmatrati i kao predstavnici šest republika bivše Jugoslavije, koji u težnji ka Evropskoj uniji neće dospjeti nigdje, ali oni će i dalje težiti ka ulasku u nekakvu imaginarnu i idealizovanu Evropu.
U stvari će ostati na trgu jednog evropskog grada živeći od milostinje.
"Kada je riječ o ulasku u Evropsku uniju, ne bih voljela da, osim ove dvije nekadašnje jugoslovenske republike koje su već tamo, završimo kao ovi ludaci u Strazburu koji niti mogu da budu u sistemu, niti mogu da budu izbačeni. Tu smo jer smo to toliko htjeli, a možda je bolje da ostanemo tu gdje jesmo sa onim kapacitetima koje imamo i da gradimo naša društva boljim i čistijim. Što će nam neko drugi da bi nas izgradio, poboljšao i učinio nas zdravima", istakla je na okruglom stolu održanom nakon predstave glumica Branka Femić Ščekić.
Okrugli sto vodio je novinar Ernest Zavila, a mišljenje Femić-Ščekićeve dijelili su svi članovi podgoričkog ansambla.
"Ja jesam za to da budemo u društvu razvijenih zemalja, ali nisam da budemo u društvu razvijenih zemalja tako što će neko da mi stavi ular, da ga bespogovorno slušam i ispunjavam domaće zadatke, a da svoj dignitet i svoju ličnost bacim pod svoje noge", ističe glumac Simo Trebješanin na ovaj način pokazujući upakovani angažman same predstave. Na samom kraju razgovora o predstavi, uz opšti smijeh prisutnih, poentirao je glumac Goran Vujović, širem auditorijumu poznat po serijalu "The Books of knjige", rekavši da smo mi taman toliko ludi koliko je dovoljno da bismo bili normalni za život na ovim prostorima.
Opšte balkansko ludilo o kojem je govorio Vujović i te kako je prepoznatljivo u pojedinačnim likovima komada "Pukovnik Ptica". Ipak, pomenuto ludilo nema samo jednu, nego više dimenzija.
"Ludaci" sa scene sa jedne strane metaforički prikazuju pogrešan put kolektiviteta naroda Balkana (ime naroda nije imenovano, znamo tek da je isti geografski smješten na Balkanu), a s druge strane prikazuju koliko je za kakvo-takvo duševno ozdravljenje potrebno imati nekakav cilj. Da li ćemo cilj tražiti u sebi ili van sebe - zavisi od svakog od nas iz publike.
Što se tiče aktera ovog komada, oni su pokazali egzotičnost svakog lika ponaosob, ujedno prikazujući da su, u hrljenju ka kakvom-takvom cilju, na neki način čuda moguća. Možda je i produženi život ove predstave na Teatar festu u Banjaluci sam po sebi čudo. Ona je nakon premijere u januaru prošle godine doživjela tek nekoliko izvođenja. Glumci i publika pokazali su i dokazali da je potrebno da se čuda nastave.