Goran Milić, voditelj na HTV-u, poliglota koji je do sada proputovao 70 zemalja, spavao u šatorima u podsaharskoj Africi i u hotelima sa pet zvjezdica u Kaliforniji, navodi da je tajna njegovog uspjeha u tome što zna cijeniti svaki dan života koji mu je određen.
Rođen u Zagrebu 1946. godine, završio je Pravni fakultet u Beogradu, a potom izgradio zapaženu novinarsku karijeru.
S prvom ženom Oliverom, koja je umrla prije 20 godina, ima kćerku Lanu Mariju, koja ovih dana diplomira pravo u Zagrebu. S Anom Lončar, bivšom novinarkom Radio Sarajeva, s kojom danas živi u Zagrebu, ima četrnaestogodišnjeg sina Marka.
Trenutno se sprema za putovanje u Kinu, gdje će tokom jednomjesečnog boravka snimiti pet reportažnih emisija, koje će se na HTV-u emitovati pred početak Olimpijskih igara u Pekingu.
NN: Mnogo ste putovali. Koja je zemlja na Vas ostavila najveći utisak?
MILIĆ: Svaka zemlja, kao i svi ljudi, nosi svoje lijepe strane i nedostatke. Nijedna nije savršena, nijedna nije najgora. Volim Ameriku, ali tko dođe iz jugoistočne Europe trebat će najmanje šest mjeseci da je počne simpatizirati. SAD su za život puno bolja zemlja nego kad sam ja tamo bio TV dopisnik, prije 25 godina. Sada je manje rasnih tenzija, nekvalificirani mogu zaraditi za relativno pristojnu egzistenciju. Meksikanka koja osam sati bere salatu zaradi 90 dolara dnevno, a i kriminal je u padu. Ono što se meni sviđa, onaj američki čvrsti darvinizam, život uz stalnu štednju i odricanja, polako ustupa mjesto hedonizmu, poboljšanoj gastronomiji, slatkom gubljenju vremena... U Europi, najbolja kvaliteta života je u Francuskoj. Naravno, mnogi će statistički ukazati na Norvešku i Švedsku, ali to nije po našoj mjeri. Što će mi statistička perfekcija kad je jedna kava u Oslu 12 KM, kutija cigareta (usput, prestao sam pušiti prije godinu dana) je 20 KM, dobar biftek je 80 KM u restoranu, a dva sata parkinga više od 30 KM. Norveška je najbogatija zemlja svijeta, ali imaju manje kilometara autoceste od Hrvatske. Imaju ogromne rezerve nafte i plina, ali je litar benzina više od tri KM. Francuska, Španjolska i, sve više, Portugal su po mjeri ljudi. Nije ni Njemačka loša, ali su premale plaće.
NN: U kojoj biste od tih zemalja voljeli živjeti?
MILIĆ: Oduvijek, od svoje 17. godine, želja mi je trajno živjeti u Argentini. Buenos Ajres je najljepši grad na svijetu. Velik je koliko Pariz, Rim i Madrid zajedno, a ima pomalo od sva tri grada. U dva sata ujutro, dva je milijuna ljudi na ulicama. Svi su po kafićima, dućani rade, pjesma se čuje odsvud. Svi pijuckaju, ali nitko nije pijan. Svi su veseli, ali nitko ne psuje pred ženama i djevojkama. I nikada nećete vidjeti Argentinca s prljavim cipelama.
NN: Gdje ste upoznali najprijatnije ljude?
MILIĆ: Argentinci su mi najdraži, ali ih ne preporučujem nikome tko nema afinitet prema njima, ako ne znate španjolski jezik, ako ne znate tko je Karlos Gardel (otac argentinskog tanga), ako mislite loše o Eviti Peron... Na vanjski pogled, najugodniji su ljudi po mojem iskustvu, iznenadit ćete se - Slovaci. To su beskonfliktni, pristojni i radni ljudi, a nisu mutavi. Međutim, u ovo vrijeme kad se traže ekscesi, originalnost pod svaku cijenu, Slovaci ne kotiraju visoko. Upoznao sam Hrvata koji živi 15 godina u Slovačkoj. Ovako je krupniji, kao ja, ima dvadesetak kilograma viška, ali to nije neka specifičnost na našim prostorima. Nije ni u svijetu, pa koliko je debelih Amerikanaca... Mastodonata... Ali, jesam li za sedam dana špartanja po Slovačkoj vidio ijednog debelog Slovaka? Ne! I moj prijatelj ih nikada nije vidio, a živi 15 godina u Bratislavi. Pitam ga je li ikad vidio tučnjavu među Slovacima? Nikada! Čak i ne podižu glas...
NN: Radili ste emisiju Yutel, koja je obilježila buran period u istoriji ovih prostora. Kakva su Vaša sjećanja na rad u tom periodu?
MILIĆ: Znam da su se gotovo svi novinari u Yutelu iskreno zalagali za mirno rješenje sukoba koji je srušio SFRJ, odnio desetine tisuća života i osiromašio milijune ljudi. Danas, imamo različite poglede na ono što se dogodilo. Iskustva nakon prestanka rada Yutela nisu nam bila ista, pa smo izvukli različite zaključke. Nismo imali centraliziranu redakciju, nisam se postavljao kao diktator i nametao svoja stajališta. Radili smo, svatko po svojoj savjesti. Razgovarali, dogovarali se, nekad imali individualne iskorake, nekad međusobno usuglašene. Imali smo odličnih poteza, dobrih analiza, vrijednih svjedočanstava onoga vremena. A imali smo i pogrešaka, samo što se danas svi ne slažemo što je bilo dobro, a što loše. No, tako je posvuda. Bio sam 100 prvih dana pod opsadom u Sarajevu i veoma je malo ljudi s kojima ću se danas složiti o tome kako je onda bilo. Tako da vam ja ne spadam u one koji pristaju da događaje tumače povjesničari. Što vrijeme više odmiče, istina je sve sumnjivija.
NN: Da li ste, nakon završetka Yutela, a s početkom rata, imali neprijatnih iskustava s obzirom na Vaš dotadašnji rad?
MILIĆ: Jesam. U rodnom mjestu moga oca, u Slanome, crnogorski rezervisti pod zapovjedništvom JNA do temelja su mi srušili obiteljsku kuću i zapalili je. Na jedinom preostalom metru zida, napisali su "Tražio si, gledaj!" U Beogradu su mi oduzeli stanarsko pravo u lijepom i vrijednom stanu za koji smo moja pokojna supruga Olivera i ja radili ukupno 40 godina na TV Beograd, i uložili cijelu ušteđevinu u obnovu tog 80 godina staroga stana. I konačno, u Hrvatskoj nisu bili presretni ni s Yutelom, a još manje s mojom radnom knjižicom iz Beograda na ćirilici, pa sam prvi stalni posao dobio tek nakon četiri godine.
NN: Nikada se niste politički eksponirali. Kako u tome uspijevate sve ove godine?
MILIĆ: Čujte, za mene se ne zna ni za koga navijam u nogometu... Pa, ako vodim TV Dnevnik, zar je logično da u nekim novinama izjavim kako volim Hajduk više od Dinama. Odmah će me jedan dio publike gledati drukčije. Ili, ne daj bože, u današnje vrijeme reći da simpatiziram Vardar iz Skopja, zamislite tek Prištinu ili Zvezdu. Ali, u principu, novinar mora biti na strani slabijega, osim ako taj slabiji nije počinio nešto što ga diskvalificira za takvu podršku. Dakle, bit ću na strani nezaposlenoga, beskućnika, gladnoga, ali ako je taj pedofil, ubojica, simpatije nestaju. Tako je, otprilike, i u politici. Novinarstvo i politika su bliski, ali nisu jednoznačni. Političar želi instrumentalizirati novinara i obično je nakon toga još i nezahvalan. Novinar može jedno vrijeme profitirati od milosti političara, ali dugoročno gubi kredibilitet. Ja sam se poznavao sa svim političarima, ali bismo eventualno postajali prijatelji kad bi oni trajno sišli s vlasti.
NN: Kada se osvrnete unazad, koji Vam je projekat ostao u posebnom sjećanju?
MILIĆ: Yutel mi je morao ostati u trajnom sjećanju, jer sam prije tog projekta živio jednim, a nakon njega posve drugim životom. Kao da to nije bio isti Goran Milić. Imao sam neke poteze koje pamtim, moje prvo ratno reporterstvo s Kipra, 1974. godine. Intervjui s Džimijem Karterom i Džordžom Bušom Starijim, dvojicom američkih predsjednika. Praćenje Tita po svijetu, to je bilo uzbudljivo. Serijal emisija "Od našeg dopisnika..." za TV Novi Sad. Onda, dezideologiziranje jezika na TV. Mislim da sam prvi u Dnevniku počeo govoriti normalnim jezikom, bez onog pristupa "svisoka" i onog ezopovskog "evidentno je, nema sumnje, otvoreno ćemo reći, stupanj naših bilateralnih odnosa, bla, bla..." To sam sve izbacio nakon povratka iz Njujorka, 1985. godine, i to radim do danas. A dragi su mi ovi putopisi koje radim na HTV-u. Uzbudljivo mi je bilo ponovno početi voditi TV Dnevnik na HTV-u, u 60. godini.
NN: Poznato je da ste poliglota. Koje jezike znate i gdje i kako ste ih naučili?
MILIĆ: Govorim najbolje francuski, koji sam učio u osnovnoj školi u Strazburu, gdje mi je otac bio konzul i promatrač u Vijeću Europe. Pristojno govorim i engleski, jer cijeli život radim s tim jezikom, ali sam ga učio puno kasnije, u 23. godini, nakon fakulteta i vojske, pa nisam uspio postići bolji naglasak od grčkog, koji mi je u uši utuvio moj londonski cimer Grk Demetrios. Dakle, živio sam devet mjeseci u Londonu, jedno vrijeme sam radio u trgovini s antikvitetima i vozio kamione s namještajem. Španjolski sam naučio u onih 18 mjeseci koliko sam živio u Urugvaju, gdje mi je otac bio ambasador, i nadograđivao taj jezik čestim susretima s Latinoamerikancima i Španjolcima. Talijanski govorim kao i većina genetskih Dalmatinaca. Za moju majku Mariju, Dubrovkinju, vrijedilo je pravilo - da bi se udala, moraš znat plivat i znat talijanski... Dubrovački dijalekt koji lako ulazi u uši ima puno talijanštine, pa sam uz malo stripova i uz česte odlaske u Italiju govorio sve korektnije. A znam, bogami, i srpski, bio sam jedan od najboljih voditelja TV Beograd, samo mi se malo potkradalo ono č i ć, đ i dž.
NN: Kakva su Vaša očekivanja od puta u Kinu?
MILIĆ: Trebao bih koncem travnja provesti mjesec dana u Pekingu, Šangaju i još nekim mjestima u NR Kini. Napravio bih pet emisija koje bi se emitirale pred Olimpijske igre. Ne znam što će mi biti dopušteno snimiti, s kakvim ću se ljudima imati priliku sresti. Još mi je sve velika nepoznanica.
NN: Pošto na svoja putovanja vodite i sina, da li time nastojite da ga uvedete u posao kojim se bavite kako bi nastavio Vašim stopama?
MILIĆ: Ne mogu ga voditi u Kinu, ne mogu ni prije toga u ožujku kad ću praviti reportaže iz Švicarske i Austrije pred EURO, jer ide u školu. Možda će doći pred kraj Europskog prvenstva u nogometu, ako Hrvatska prođe prvi krug. Ali, to nije tipično putovanje, jer na onima po sjevernoj Europi, Americi, Kanadi i Meksiku, puno je naučio. On doista sada zna razlikovati kvalitetu života u pojedinim zemljama. I ne gađa loše. Najbolji mu je grad dosad bio Njujork, a najgori Kaunas u Litvi. Zna zašto njegov vršnjak Šveđanin ima samo 10 KM džeparca mjesečno i ne nosi skupe dizajnerske marke. Sad završava osmogodišnju školu i mislim da bi volio biti novinar. Ali ne politički, nego sportski, kao Božo Sušec ili Boris Mutić.
NN: Šta je po Vašem mišljenju dobar novinar?
MILIĆ: Ima raznih kriterija. Neki su novinari odlični, jer prvi stižu do vijesti. Neki su super, jer znaju više od drugih i imaju više informacija. Treći su odlični u pisanju, u prezentaciji. Četvrti se pojavljuju rijetko, ali kad se pojave onda se trese država. Peti su pouzdani, stabilni, kredibilni. Teško ćete u jednom novinaru naći sve ove osobine.
NN: Koliko su mediji nezavisni u BiH i Hrvatskoj?
MILIĆ: Nisu nezavisni, ali nisu ni trajno zavisni od nekoga. Prije bih rekao da se povremeno priklanjaju ovim ili onim političkim tendencijama, ovim ili onim financijskim centrima moći.
NN: O Vama nema nikakvih tračeva. Kako ste pored tolike popularnosti uspjeli da sačuvate privatnost?
MILIĆ: Kaže moj prijatelj Drago Plecko "dok si bio seksualni simbol sedamdesetih, o tebi je bilo tračeva. Sad, razumljivo, nema ih više". Osim toga, ja uvijek priznam svoje poroke. Kad me slikaju s čašom duplog viskija, ja kažem, pa što onda, pio ga je Orson Vels, pio ga je Čerčil, drug Stari, Mel Gibson... Sve zanimljivi ljudi.
NN: Da li Vam popularnost prija?
MILIĆ: U mjeri u kojoj olakšava život, a često olakšava, ona je dobrodošla. Ali, tako se ponekad zaželim sjesti u restoran, naručiti jelo i na miru pročitati novine, a da mi ne priđe netko s onim izrazom lica - sami ste, gospodine Miliću, ja ću sjesti samo na minut.
NN: Šta radite u slobodno vrijeme?
MILIĆ: U slobodno vrijeme čitam i pišem. Napravio sam jednu lijepu monografiju o Hrvatskoj, pišem za časopis "Livingstone", držim predavanja, vodim familiju na subotnji ručak po seoskim gazdinstvima, tu i tamo se zaletim do mora na jedan dan... Inače, gledam TV. Odem u kino. Pročitam sve novine. A, da, ponekad čitam i stripove. To mi dobro dođe kao skica za neke reportaže, jer slike u stripovima su dobro složene, smjenjuju se u logičnim veličinama, kadrovi su dobro birani i pregledni. Javim se nekim starim prijateljima koje nisam čuo 10, 20 ili 30 godina, a takvih nije malo.
NN: Bavite li se rekreativno nekim sportom?
MILIĆ: Ne više. Ranije bih znao ubaciti pokoji koš jedan na jedan, ili dvojica protiv dvojice. Igrao sam često mali nogomet, ping-pong. Sad sam malo pretežak, mogao bih istegnuti zglob, pa se vezati tjednima za krevet. Sve sebi obećavam kako ću smršaviti, pa početi s nekim tenisom, plivanjem, ali još se to nije dogodilo.
NN: Koji je Vaš hobi?
MILIĆ: I dalje mi je najljepše sjesti u auto, pustiti glazbu koju volim i voziti se u nepoznatom pravcu. To radim dva-tri puta tjedno otkako imam vozačku dozvolu, a to je jako dugo vremena. Ranije sam znao odigrati i partiju preferansa ili pokera. Sad već godinama ne igram karte. Ali, došao je Internet, pa mi se dogodi da satima odgovaram na pisma TV gledatelja. Nekad nekome uspijem pomoći, nekad mi se tako podigne tlak da skroz poživčanim, jer nikako ne uspijevam objasniti dotičnom gledatelju da ja ne mogu riješiti razliku od 82,4 kune njegove penzije, "koja je nepravedno određena 1989. godine, ali je revidirana 1993. na još gori način, pa je dio izgubljen zbog konverzije jugodinara u hrvatske dinare, hrvatskih dinara u kune, maraka u eure, kamata iz 1996. koje su prešle u kamate iz 1998. itd. itd."
NN: U čemu je tajna Vašeg uspjeha?
MILIĆ: Ako vi, sa 22 godine, mene vidite kao uspješnoga, onda sam ja sretan čovjek. Ako ima tajne, to je u tome što cijenim svaki dan života koji mi je određen. Nisam ljubomoran na uspjeh drugih, ali ne volim biti lošiji od drugih u poslu kojim se bavim. Bilo je i teških trenutaka, ali je stvarno istina kad kažu - sve što te ne ubije, to te ojača.
Kuhinja
NN: Koja kuhinja Vas fascinira?
MILIĆ: Sve kuhinje volim. Bosanski roštilj, glavušu, srpski kajmak, kavurmu, tavče na gravče, argentinske stejkove i kurasko, španjolske "angulitas" (jeguljice), ruski kavijar, francuski baget, kineske juhe, meksičke takose, ali moram reći da mi je hrvatska, dalmatinska i istarska kuhinja, zasad, na prvom mjestu. Manje zagorska i međimurska, manje purice s mlincima, a više girica, škampa i kamenica...